Danas vam donosimo priču o jednom ocu koji je odlučio svijim sinovima dati imena koja imaju istorijski kontest na našim prostorima a mnogi kada ih čuju ne mogu da vjeruju da su im ot prava imena.
Kad se obitelji Misimović iz Gradiške rodilo troje djece, nitko ne bi očekivao da će njihova imena biti šokantna, zabavna ili kontroverzna u kasnijim godinama Bosne i Hercegovine. Još dublje… Ovi ljudi, danas nazvani odraslima i obiteljskim ljudima, imaju imena koja su istovremeno značajna i ironična, primjeri toga su Karađorđe, Tito i Draža. Njihov otac, Vitomir, koji se vratio u Australiju s Novog Zelanda, uživao je putovati u suprotnom smjeru.
Bio je čovjek značajnih mišljenja i brzog jezika, unatoč tome što se često nije slagao s vlastitom filozofijom. Poricao je koncept komunizma, niti je imao naklonost prema Brozu, ali unatoč društvenim podjelama, odlučio je dati svom drugom djetetu ime koje bi predstavljalo i njegovog oca i njega samog: Tito. Tvrde da se u to upustio s poluosmijehom koji je svjesno provocirao i smijeh i pitanja.
Svog najstarijeg sina nazvao je Karađorđe, po čovjeku koji je započeo dinastiju koju je nastojao oponašati, a najmlađeg Dražu, po vojvodi Mihailoviću. To je olakšalo povezivanje različitih simbola kućanstva u jednoj rezidenciji, što je, povijesno gledano, gotovo nemoguće učiniti u istoj rezidenciji. Tito Misimović, sada u svojim pedesetima, prisjeća se svojih mlađih godina s kombinacijom radosti i boli. Često su ga ismijavali u školi. Učitelj je sve pitao tko je Tito, a svi su me pogledali, rekao je u šali. Jednom smo brat i ja zajedno podigli ruke i rekli: “Tito je naš otac.”
Cijeli razred je prasnuo u smijeh, učitelj nije bio siguran treba li nas slaviti ili izbaciti. Njegova titula pratila ga je kroz cijeli život kao značajna priča. Unatoč njegovim ranijim rezervama prema modi, s vremenom ju je počeo nositi s ponosom. “Nisam ja birao svoje ime”, kaže, “ali sam odlučio da me ne bude sram zbog njega.” Zanimljivo je da mu je upravo ime koristilo u više navrata. Tijekom standardnih provjera, policajci su mu često dopuštali da ih otprati s osmijehom nakon što bi prepoznali njegovu osobnu iskaznicu.
„Jednom mi je prometni policajac objasnio: ‘Pa, ne mogu napisati opomenu za Tita. To bi bilo u osnovi netočno.’ I dopustio mi je da odem. Ali nije uvijek sve bilo sretno. Kad se ukazala prilika da krsti svoje dijete, svećenik je odbio zahtjev zbog Titovog odbačenog imena. ‘Rekao je da ne mogu ići u crkvu s tom denominacijom’, prisjeća se. Na kraju smo se dogovorili da će me u crkvenim knjigama zabilježiti kao Tomislava. Tako je sve išlo glatko. Danas Tito živi u Glini, zavarivač je i sagradio je kuću sa suprugom Zorom i djecom.
Tvrdi da ime više ne predstavlja problem, već da u njemu uživa. Zora se nije bojala kad sam joj rekao svoje ime. Samo je priznala da je sudbina namijenila da se Zora poveže s Titom.’ Unatoč tome što ime evocira bolna sjećanja i turbulentnu povijest, on se distancira od teme. Ljudi previše vjeruju stvarima, kaže. Za mene, Tito se ne smatra ideologijom, već titulom koju mi je otac dao kao kaznu i kao šalu. Naučio sam da se život ne mjeri sadržajem dokumenata, već svakodnevnim postupcima koje osoba poduzima.
- Namjerava otputovati u Kumrovec, rodno mjesto Josipa Broza, sa svojom obitelji. Ne zbog političkih pitanja, već zbog interesa, kaže. Zašto ne? Titula nije potrebna da bi se naznačila povezanost. Povremeno je to jednostavno narativ koji dijelite, a svaki pojedinac može ga ispričati na svoj način. Narativ obitelji Misimović nije samo prikaz neobičnog imena, već i narativ o čovjeku koji je pokušao koristiti simbole u svojoj drami, kao i o sinu koji je izgradio vlastiti identitet iz čina naslijeđenog humora i naučio se ne bojati različitosti. Tijekom vremena mnogi su ljudi pokušali shvatiti značaj ove obiteljske odluke.
Je li to bila šala, poruka ili prkos? Možda sve to. Međutim, jedna istina je očita: ta imena više ne služe kao povijesni prikazi prošlih sukoba, već kao dokaz da ljudi mogu pronaći sklad i humor u svemu, čak i u situacijama koje su prije dijelile cijele nacije. Tito Misimović, čije ime neki štuju, a drugi mu nameću, danas je jednostavan, miran i duhovit radnik.
Njegova priča pokazuje da identitet osobe ne proizlazi iz političkih ili povijesnih događaja, već se temelji na njezinom karakteru i njezinoj ljudskosti. A možda neobična kombinacija imena – Karađorđe, Tito i Draža – ima simbolično značenje koje nadilazi vrijeme: još uvijek se možemo roditi iz različitosti.