Roditeljski odgoj ima ogroman uticaj na emocionalni i psihološki razvoj djece. Iako roditelji najčešće djeluju s najboljim namjerama, želeći zaštititi i motivirati svoju djecu, neke svakodnevne fraze i stavovi mogu imati dugotrajne posljedice koje se manifestuju tek u odrasloj dobi. Saznajte više u nastavku teksta…
Namjera roditelja često nije zlostavljanje, već vođenje, no efekti takvih poruka ponekad uključuju smanjeno samopouzdanje, nesigurnost, anksioznost i depresiju.
- Jedna od posebno problematičnih rečenica je: “U ovoj kući nema ničega što je tvoje!” Ovakav stav uči djecu da njihove želje, emocije i osobnost nisu važni dok ne postanu potpuno neovisni. Kao rezultat, mnogi mladi odrasli razvijaju snažnu potrebu da dokazuju vrijednost kroz posao, uspjeh ili materijalna postignuća, često zanemarujući vlastite emocionalne potrebe. Uz to, osjećaj srama i nesigurnosti postaje trajna pratnja, jer su naučena da vlastite želje nisu važne.
Slično, komentari poput: “Klonite se razgovora odraslih” ili “Ako se ne sjećam, znači da nisam obećala” mogu narušiti povjerenje u vlastitu percepciju stvarnosti. Djeca koja odrastaju uz ovakve poruke često kasnije teško izražavaju mišljenje pred autoritetima i sumnjaju u vlastitu procjenu. Takva nesigurnost može ograničiti profesionalni i osobni razvoj, stvarajući trajni osjećaj manjka samopouzdanja.
Drugi primjer uključuje fraze poput: “Ne biste trebali vrijeđati djevojke” ili “Sve uništavaš”. Iako roditelji ovim žele naučiti djecu odgovornosti i empatiji, posljedice mogu biti suprotne. Djeca uče da moraju biti savršena i odgovorna za tuđe pogreške, što vodi osjećaju krivnje i nesigurnosti. Mladi muškarci koji odrastaju s takvim porukama često se boje postaviti granice ili izraziti vlastite želje, jer je od njih očekivana stalna zaštita i savršena briga za druge.
- Motivirajući komentari poput: “Ti možeš bolje” ili “Uspjet ćeš nekako” često tjeraju djecu u konstantnu utrku za nedostižnim idealima. Umjesto da uživaju u procesu učenja i razvijanja svojih sposobnosti, djeca odrastaju osjećajući stalni pritisak da ispune tuđa očekivanja. Posljedica je kronični stres i frustracija u odrasloj dobi, jer nikada ne osjećaju da su dovoljno dobri.
Fraza “Stariji(a) si!” prisiljava stariju djecu da prerano odrastu. Očekivanja da preuzmu odgovornost za mlađu braću i sestre ili da se ponašaju zrelije nego što jesu često dovode do gubitka djetinjstva i osjećaja emocionalne ljutnje prema roditeljima. Istraživanja pokazuju da prerano prisilno odrastanje povećava rizik od problema u intimnim odnosima i socijalnoj prilagodbi u odrasloj dobi.
- Rečenice poput: “Sve radiš pogrešno, bolje da to učinim sama” sprečavaju djecu da kroz pogreške uče životne vještine. Odrasli potomci često se boje preuzeti inicijativu i oslanjaju se na druge, dok komentari poput: “Nećete postići ništa u životu” ili “Cijeli smo se života žrtvovali za vas, a vi ste nezahvalni” mogu stvoriti osjećaj inferiornosti i stalnu potrebu za dokazivanjem.
Slično, poruke koje potiču produktivnost, poput: “To su tvoji problemi i ti ih moraš riješiti” ili “Čitaš li knjige? Učini nešto korisno”, često obeshrabruju kreativnost i maštanje. Djeca koja odrastaju uz ovakve komentare mogu kasnije imati poteškoća u opuštanju i uživanju u hobijima, jer osjećaju da su stalno pod pritiskom da budu korisni i produktivni.
- Zaključak psihologa i stručnjaka je da roditeljska želja da se djeca odgajaju “za njihov najbolji interes” može stvoriti duboke emocionalne rane. Ljubav roditelja sama po sebi nije problem; problem je često neznanje i vlastiti emocionalni obrasci koje roditelji prenose na djecu. Osvještavanje i prepoznavanje ovih obrazaca prvi je korak ka zdravijem odgoju, koji pomaže izgradnji samopouzdanja i emocionalne stabilnosti u odrasloj dob.