“Gospođice!”
“Iznenađen si što me vidiš, Mitty?” odgovorio je mladi glas. “Znam da je kasno, ali bila sam sigurna da nisi otišao na spavanje.”
“Ne, gospođice. Ali, ne biste smjeli biti ovdje u ovo doba noći.”
Dok je govorio, Millet je dovukao stolicu iz kuta, oprašio je rubom svoje pregače i postavio je kraj svoje gošće. “Sjednite, gospođice”, pozvao ju je.
Djevojka – a zaista je bila mlada – ga je poslušala. Prvo je odvezala tamni plašt koji je nosila preko baršunaste oprave, a onda je skinula svoj jahaći šešir. Odložila ga je na stol pored srebrnine i rukama zagladila kosu.
Kao da je sunce zasjalo u tami ostave. Svjetlo uljanice je osvjetlilo njene zlatne uvojke i zadržalo se u njenim velikim, izražajnim očima. Bile su to neobične oči, blijedoplave. Njene trepavice su bile tamne i zavijene poput onih malog djeteta, a sve joj je to pridavalo mlad i svjež izgled. Kad bi ju čovjek pogledao, instinktivno bi znao da još nije iskusila životne nevolje i probleme, a da nikad ne bi ni smjela.
“Niste valjda došli sami, gospođice?” upitao je Millet. Kad se raskomotila, okrenula se prema njemu s osmijehom na usnama.
“Dojahala sam na Caesaru. Vani je, svezan za stup.”
“Sama! Na Caesaru, gospođice! Znate da se to gospodaru ne bi svidjelo!”
“Gospodaru se ne sviđaju mnoge stvari koje ja radim, pa jedna više ne čini nikakvu razliku!”
