Do podneva je živa u termometru na verandi prešla oznaku od trideset tri Celzijiva stupnja i Čami je ozbiljno razmišljala o tome da zatvori trgovinu. Osjećala se kao da se rastapa. Četvrti je put ušla u malu toaletnu prostoriju, pustila hladnu vodu da joj teče preko ručnih zglobova i nakvasila lice i vrat vlažnim ubrusom. Vrativši se u trgovinu, okrenula se leđima prema ventilatoru zadignula suknju te pustila da joj zrak hladi vlažne noge. Zatvorila je oči i u mašti zamislila potok što se strmoglavljuje u duboko i tamno šumsko jezero i…
Škljocanje zaštitnih vrata natjera je na to da otvori oči i pogled joj pade na nasmiješene sive oči osobe tako omiljene u opisima gatalica: visok, taman i lijep neznanac…
Čami se počela smijati. Zatečena u svome maštanju i ohrabrena njegovim smiješkom, spustila je suknju i ispružila ruku s dlanom prema dolje. Dok se dražesno naklonila, drugom rukom poravnala je nabore na haljini.
-Dobro došli u našu skromnu trgovinu, – ona reče prenemažući se, ali ne uspije joj suzdržati smijeh koji joj zatitra u očima. Zamišljala je u duhu njegovu visoku pojavu širokih ramena i uskih bokova odjevenu u hlače od jelenjske kože i tijesno pripijen kaput, u ulaštenim jahaćim čizmama, s uškrobljenom bijelom košuljom. Gotovo je mogla vidjeti šešir od dabrovine na njegovoj gustoj, valovitoj i tamnoj kosi.
Prvi put u dvadeset osam godina brižljivo planiranoga i strogo upravljanog života Nick de Conti zaboravio je tko je i reagirao spontano. Opčinjen ovim divljenja vrijednim stvorenjem koje kao da je došlo iz nekoga drugog stoljeća, pošao je naprijed da bi prihvatio njenu ruku. Dok ju je podizao iz duboka poklona, naklonio se iznad nje.
