U današnjem članku govorimo o vremenu kada su se živjele vrijednosti koje danas često zaboravljamo skromnost, mudrost i sposobnost da se i s malo postigne mnogo.
Naše nane, kako ih od milja zovemo, nisu imale diplome iz finansija, ali njihovo znanje o štednji, odgovornom trošenju i životu u skladu s mogućnostima vrijedilo je više od bilo koje knjige. Njihove riječi bile su tihe, ali pune iskustva, a njihov način života ostavlja trag koji i danas može biti vodilja u svakodnevici.
- Prva i možda najvažnija lekcija bila je jednostavna: ne troši na ono što ti ne treba. Danas nas reklame svakodnevno vuku da kupujemo stvari koje „lijepo izgledaju“ ili su „na akciji“. Međutim, mudra žena prošlih vremena bi stala, pogledala stvar i upitala: „Hoće li ti to zaista koristiti?“ Ako odgovor nije bio potvrdan, novac bi ostao u džepu. Taj stav nije bio škrtost, već poštovanje prema svakom zarađenom dinaru.
Druga vrijedna navika bila je uvijek nešto odvojiti. Pa makar i najmanji iznos. Bake nisu govorile o investicijama i bankama, ali su znale da sitniš koji se svakodnevno stavlja na stranu može jednog dana značiti razliku između brige i sigurnosti. One su živjele filozofiju „plati prvo sebi“ i to bez velikih riječi – već djelima. Znale su koliko je važno imati rezervu, čak i ako se činilo da se nema dovoljno.
Veliku pažnju su pridavale i hrani. Hrana se nikada nije bacala. Od ostataka se pravilo novo jelo, od starih komada hljeba nastajale su knedle, pite, pa čak i slastice. Današnja navika naručivanja gotove hrane bila bi im nepojmljiva. Osim što je domaće bilo jeftinije, bilo je i zdravije, jer su znale tačno šta se nalazi u loncu. One su cijenile svaki obrok, znajući koliko truda je u njega uloženo.
Još jedna važna stvar koju su učile jeste da treba čuvati ono što već imamo. U vrijeme kad nije bilo lako doći do novih stvari, sve se popravljalo, šilo, lijepilo. Danas brzo bacamo pokvarene stvari i kupujemo nove, ali one su pokazivale da se poštovanje prema stvarima prenosi i na ljude. Ko zna čuvati stvari, zna čuvati i odnose.
- Život bez dugova bio je za njih svetinja. Ne trošiti više nego što se ima – to je bio ključni princip. Nije bilo mjesta za kreditne kartice i pozajmice. Ako se nešto željelo, štedi se, čeka se, a kad se napokon kupi – cijeni se. Miran san im je bio draži od bilo kakvog luksuza. Dugovi su ih gušili, pa su radije živjele jednostavno, ali slobodno.
Takođe su nas učile da razlikujemo želje od potreba. Potreba je ono bez čega se ne može – krov nad glavom, osnovna hrana, toplina doma. Sve ostalo su želje koje mogu da čekaju. Bile su skromne, ali nikada nesretne. Njihova snaga je bila u tome što su znale kada treba reći “ne” čak i kad bi srce reklo “da”.
Nisu težile pokazivanju. Umjesto toga, bile su diskretne, štedljive, i uvijek spremne za nepredviđene situacije. Nisu se hvalile novim stvarima, već su se trudile da u kući uvijek ima zaliha – makar malo, ali dovoljno. Skromnost nije bila slabost, već vrlina, a mir u srcu vrijedio je više od bilo kakvog luksuza.
I možda najljepše što su nas naučile – dijeliti kad se ima. Nisu se bojale da daju, čak i kad nisu imale mnogo. Smatrale su da ono što se da od srca, uvijek se vrati, možda ne odmah, ali kad ti najviše zatreba. Dobrota i velikodušnost bile su dio svakodnevnog života, a ne nešto čime se hvališ.
Danas, kad svijet stalno žuri, kad se čini da nikad nije dovoljno i da uvijek treba više, vrijedi se sjetiti tih tiših vremena. Vrijedi poslušati glas naših baka, koji i dalje odzvanja u nama. Ne moraš imati puno da bi bio bogat, govorile su. Dovoljno je znati šta ti stvarno treba i kome trebaš dati srce. Jer sve drugo – može nestati. Ali ono što se nosi u srcu i što se živi iskreno – to ostaje. Zauvijek.