Kad se moj bivši muž ponovo oženio, nisam imala nikakav kontakt s njim godinama.
Naša kćerka je odrasla, završila fakultet, našla divnog momka i planirala vjenčanje iz snova.
Sve je išlo savršeno — dok nije rekla:
„Mama, pozvaću i tatu… i njegovu ženu.“
Osjetila sam kako mi se želudac prevrće.
Njegovu ženu? Na vjenčanje koje sam ja pomogla platiti?
Na dan koji sam sanjala otkad se kćerka rodila
Rekla sam joj:
„Zlato, ne moraš je zvati. Nema potrebe da kvarimo dan neugodnostima.“
Ali ona je samo tiho rekla:
„Mama, to je moj otac. Ako dođe, normalno je da dođe i ona.“
Na dan vjenčanja, sve je izgledalo bajkovito — dok ih nisam vidjela kako ulaze, nasmijani, ruku pod ruku.
Kao da sam ja duh, kao da nikad nisam postojala.
Ljudi su ih pozdravljali, a meni se srce slamalo u hiljadu komada.
Pokušala sam zadržati osmijeh, ali emocije su me preplavile.
Suze su same tekle.
Kćerka je to primijetila, prišla i pitala:
„Mama, jesi li dobro?“
Rekla sam da jesam, ali nisam bila.
Jer tada sam shvatila — nisam izgubila samo muža, nego i mjesto u priči koju sam sama započela.
Kraj večeri završio je u tišini.
Svi su pričali o tome kako su oni izgledali skladno.
A ja sam sjedila sa strane i pitala se:
Jesam li ja bila sebična — ili samo majka koja nije znala kako da pusti prošlost?
jednaistina