Nemanja iz Vlasotinca vodi život koji je daleko od uobičajenog.Dok su njegovi vršnjaci tek učili šta znači odgovornost, on je sa samo dvanaest godina preuzeo jedan od najtežih i najneobičnijih poslova pripremanje tijela preminulih za sahranu.
Nemanja iz Vlasotinca već od svoje dvanaeste godine bavi se poslom koji mnogi ne bi mogli ni zamisliti – priprema tijela preminulih za sahranu. Danas, kada o tome otvoreno govori, priznaje da mu je to postao životni poziv, iako ga je do toga doveo splet nesretnih okolnosti.
- Njegova priča počinje u malom mjestu, gdje je zbog porodičnih problema morao rano da se osamostali. Otac ga je maltretirao, a porodica se raspala kada su mu se roditelji razveli. Majka je nastavila život u novom braku i dobila još djece, s kojima Nemanja danas nema kontakt. Upravo zato je odlučio da pobjegne iz sela i potraži novi početak u Požarevcu. Tamo je upoznao vlasnika jednog pogrebnog preduzeća koji je prepoznao njegovu želju za radom i pružio mu priliku, ali i utočište.
“Morao sam da radim zbog finansija, ali i da pobjegnem od teških porodičnih odnosa. Gazda, kojeg sam poznavao dugo, uzeo je starateljstvo nada mnom i tako sam ostao kod njega,” ispričao je Nemanja. Uz rad u pogrebnom preduzeću, vanredno je završio školu za arhitektonskog tehničara, ali ga je ovaj posao toliko privukao da je odlučio da mu posveti život.
Kaže da nema nikoga osim sebe, ali u tome ne vidi razlog za tugu. Naprotiv, trudi se da radi i zaradi kako bi jednog dana mogao stvoriti svoju porodicu. “Ponekad se čujem sa dedom, on me podržava u svemu. Zna da sam vrijedan i vjeruje da ću uspjeti da ostvarim sve što želim,” dodaje Nemanja.
Iako mnogima zvuči strašno, njemu je posao pogrebnika postao prirodan. Prisjeća se da mu je na početku bilo najteže jer nije mogao da odvoji emocije od onoga što vidi. “Bio sam dijete kada sam počeo da radim. Saosjećao sam se sa svakim slučajem. Ali vremenom sam shvatio da je ovo posao kao i svaki drugi. Morao sam naučiti da emocije ostavim po strani,” priznaje.
- Sada, kao iskusni pogrebnik, Nemanja obavlja sve – od odlaska po preminulog, kupanja i oblačenja tijela, do smještanja u sanduk i odvoženja u kapelu ili na groblje. Kaže da je najteže kada se ide na mjesta nesreća, naročito saobraćajnih, gdje se dešava da tijelo mora skupljati u dijelovima. “To je nešto što niko ne bi trebao da vidi. Ali neko to mora da radi,” kaže tiho.
Danas Nemanja vozi pogrebno vozilo i učestvuje u organizaciji opela, baš onako kako je sanjao još kao dječak. Kaže da ga novac nije promijenio, iako lijepo zarađuje. Naučio je da raspoređuje ono što ima i da ne zaboravi koliko je važno ostati prizeman.
“Nekoga novac povuče na dno, mene nije. Znam da radim vrijedan i težak posao, ali miran sam jer znam da pomažem ljudima u najtežim trenucima njihovih života,” zaključuje on.
Iako njegov posao mnogi doživljavaju s nelagodom, za njega je to poziv koji mu daje svrhu. Naučio je da u smrti vidi priliku da pomogne drugima da se dostojanstveno oproste od svojih voljenih. I baš zato, ovaj mladić iz Vlasotinca, koji je rano morao odrasti, danas sa ponosom govori o svom zanimanju koje zahtijeva ne samo snagu, već i veliko srce.