Starac Pajsije je pričao kako mu je došao čovjek kome ništa nije bilo loše, kojeg su pratile samo bolest i nesreća. Čovjek se posvađao s majkom, a ona mu je dala mudar savjet – „Imaš moj blagoslov, ali trebaš i majčin blagoslov“.
Na trenutak je zastao. “Malo je vjerojatno da će mi ga dati, oče. Ponovio sam svoj savjet: ‘Samo izvoli, a ako ne da, prenesi joj ovo: ‘Jedan mi je stariji čovjek savjetovao da razmislim, jer ćeš i ti jednog dana predati dušu Bogu.’Otišao je i na kraju ga je majka blagoslovila govoreći: “Dijete moje, neka je na tebi Abrahamov blagoslov!” Ubrzo nakon toga, čovjek je stigao na planinu Atos, natovaren brojnim darovima i ispunjen radošću dok je plesao. Više puta je vikao: Slava Tebi, Bože! Suze su mu tekle niz lice.
- Važno je prepoznati značajan utjecaj kletve ili čak roditeljskog neodobravanja. Djeca mogu iskusiti duboku patnju samo zbog ljutnje svojih roditelja, čak i bez eksplicitnog psovanja; to može dovesti do života lišenog radosti i ispunjenog mukom. Takva djeca trpe znatne poteškoće u ovoj egzistenciji. Međutim, vjeruje se da će pronaći olakšanje u sljedećem životu, jer su već u procesu okajanja za svoja iskustva.
Trenutna situacija je u skladu s riječima abba Izaka koji kaže: “Oni jedu pakao.” To implicira da podnošenjem patnje u ovom životu pojedinci umanjuju bit pakla. Muke proživljene u ovom postojanju služe za “prožimanje pakla”. Drugim riječima, kada se proglase duhovni zakoni, dio muke se oslobađa iz pakla. Međutim, čak i roditelji koji predaju svoju djecu “đavlu” zapravo daju vragu pravo na njih, budući da su sami dali obećanje, govoreći: “Pa, obećao si im sam sebi.
U Farasi je bio jedan bračni par koji je imao malo dijete koje je često plakalo, zbog čega ga je otac više puta slao “k vragu”. Kao rezultat, dogodio se izvanredan događaj: Bog je dopustio da dijete nestane iz kolijevke kada je otac rekao “vrag”. Nakon toga izbezumljena majka utjehu je potražila kod Hadžiefendije.
“Hadžifendija, neka me prati tvoja molitva, dijete su uzeli demoni. Hafendija bi otišao, izmolio molitvu kraj kolijevke i dijete bi se ponovo pojavilo. Ovaj ciklus se ponovio. Ojađena žena je zavapila: “Hadžifendija, neka tvoje molitve budu sa mnom;
- “Nemojte se umoriti od svojih posjeta, niti se umoriti od dolaska da me pozovete. Vrag će se na kraju umoriti i ostaviti dijete. Od tada je dijete ostalo prisutno. Kako je sazrijevalo, nazivano je ‘đavoljim potomkom’.’ Izazvao je nemir u cijelom selu, nikome nije dao predaha. Velika je nevolja koju je moj otac trpio zbog njega! Prišao bi nekom pojedincu i rekao: “Pričao je to i to o tebi.” Zatim bi otišao drugome i isporučio istu poruku. Posljedično, njih dvoje bi se upleli u sukob.
Kad bi shvatili prijevaru, potražili bi klevetnika kako bi se suočili s njim. No, zaveo bi ih do te mjere da bi, da su ga zamolili za oprost, izbjegao odgovornost! Njegovo je ponašanje bilo doista đavolsko — đavolskog podrijetla! Božanski je orkestrirano da ljudi, svjedočeći takvom kaosu, povrate svoja osjetila, postanu budniji i oprezniji. Kako će Bog suditi ovoj osobi ostaje posebna tema. Nedvojbeno će požnjeti brojne nagrade. Najveće blago je blagoslov roditelja, kao što je najveći blagoslov u monaškom životu dobiti odobrenje starca.
Ovo je razlog za izreku: “Tražite blagoslov svojih roditelja.” Sjećam se jedne konkretne majke koja je imala četvero djece; – povika jadna žena. Povjerila mi se govoreći: “Umrijet ću u tuzi, jer se nitko od moje djece nije oženio. Molim vas, molite.” Suosjećao sam s ovom udovicom i nevoljom siročadi. Molim, molim – ali odgovora nema. Zatekao sam se kako razmišljam: “Ovdje nešto nije u redu.
- – Bacaju urok na nas – primijetila su djeca. “Nije to vještica; da je vještica, primijetio bi. Možda te je majka proklela” raspitao sam se. “Uistinu, oče”, odgovorili su. “Mama nas je zbog nestašnog ponašanja u djetinjstvu stalno po cijele dane upozoravala: ‘Ostanimo panjevi, ostanimo panjevi’.
“Idite i nježno protresite svoju majku,” uputio sam ih, “i potaknite je da se pokaje, prizna i od sada vas samo blagoslovi. U roku od godinu i pol sva četvero djece su se vjenčala. Ova nesretna žena, udovica, činilo se kao da je u stanju očaja, a djeca su bila nestašna, prekoračujući svoje granice, navodeći je da ih proklinje.
– Kako se djeca mogu osloboditi prokletstva ako su njihovi roditelji izgovorili takve riječi, a zatim umrli? – Ako djeca traže “krivnju” u sebi, otkrit će da su kletve njihovih roditelja proizašle iz njihove neposlušnosti i boli koju su nanijeli roditeljima. Iskreno se kaju i priznaju svoja nedjela, mogu se iskupiti. Štoviše, ako su djeca uključena u duhovni rast, to će pomoći i roditeljima. – Starče, i mene su roditelji prokleli kad sam stupio u manastir. – U ovom scenariju kletve se pretvaraju u blagoslove.
“Pristojna” psovka- Je li primjereno izraziti, u odnosu na one koji nam čine nepravdu, osjećaj: “Neka ga Bog za to nagradi”? – Pojedinca koji izgovori takvu frazu vrag je prevario, jer ne prepoznaje da, zapravo, “pristojno” psuje. Neki se pojedinci smatraju osjetljivima, punima ljubavi i takta, koji trpe nepravde koje im drugi nanose, a ipak izjavljuju: “Neka im Bog vrati.”
- Svi mi ovdje prolazimo kroz testove kako bismo napredovali do tog drugog, vječnog života, do neba. Uvjeren sam da je ovaj oblik “pristojnog” psovanja ispod svakog duhovnog standarda i da je kršćaninu neprihvatljiv. Krist nas nije uputio da utjelovljujemo tu vrstu ljubavi; ali nas je naučio reći: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!” Štoviše, jedan od najvećih blagoslova je kada smo nepravedno prokleti i prihvatimo to šutke i milostivo.
U slučajevima klevete ili kada trpimo nepravdu, bilo od strane površnih pojedinaca ili zlonamjernih osoba koje kvare i lažno prikazuju istinu, suzdržavamo se od traženja pravde ako se nepravda odnosi isključivo na nas. Štoviše, ne izgovaramo izraz “Neka im Bog uzvrati”, jer je i to oblik prokletstva.
Korisno je opraštati drugima cijelim srcem i moliti Boga za snagu da izdržimo težinu klevete dok održavamo svoje duhovno putovanje (po mogućnosti nasamo). Neka oni koji su skloni osuđivanju i osuđivanju ustraju u svojim nedjelima prema nama, jer svojim djelima kuju zlatne krune za istinski život koji nas čeka. Doista, pojedinci koji su bliski Bogu ne izgovaraju psovke, jer nemaju zlobe, samo dobrote. Svaki čin nepravde usmjeren prema tim svetim osobama na kraju se rješava. Posljedično, oni doživljavaju duboku radost koju drugi ne vide.