U današnjem članku govorićemo o životu i odlasku Nade Budisavljević, najmlađe sestre Jovanke Broz, žene čija je sudbina bila isprepletana tragičnim događajima, ali i nevjerovatnom snagom, požrtvovanošću i ljubavlju.
- Njena priča je ujedno i priča o porodičnim vezama, istorijskim vremenima i nevidljivim žrtvama koje prate velike ličnosti.Nada je rođena u Lici, u selu Pećani. Već od ranog djetinjstva njen život je bio obilježen teškim gubicima. Ostala je bez majke kada je imala samo šest mjeseci, a tokom rata izgubila je oca i brata. Drugi brat je preminuo nekoliko godina kasnije. Sa sestrom Zorom završila je u dječjem domu, gdje ih je 1947. pronašla Jovanka Broz, koja ih je prihvatila, odgajila i omogućila im školovanje. Time je počela posebna povezanost između sestara, koja će odrediti cijeli Nadine život.
Njeno obrazovanje i profesionalni put svjedoče o tome da je bila izuzetno sposobna i vrijedna žena. Završila je Filozofski fakultet u Beogradu, gdje je studirala engleski jezik i književnost, italijanski jezik i svjetsku književnost. Radila je u Titovom kabinetu i bila jedina osoba koja je imala hrabrosti da mu sama da otkaz. Potom je predavala na Vojnoj školi stranih jezika, gdje je stekla veliki ugled. Kao prevodilac učestvovala je i u misijama Ujedinjenih nacija. Kasnije je predavala na Vojnoj akademiji, gdje je proglašena najboljim profesorom u istoriji ustanove, što jasno govori o njenom znanju i posvećenosti.
Ipak, njena profesionalna ostvarenja bila su tek dio njenog života. Najveći dio svoje energije i vremena posvetila je sestri Jovanki. Bila je njena desna ruka i oslonac u svim ulogama koje život pred nju postavi. Obavljala je poslove sekretarice, šefice kabineta, garderoberke, stilistkinje, pratilje na putovanjima, negovateljice, kuvarice, šnajderke, medicinske sestre i maserke. Nije bila samo podrška, već i poverljivica i ispovednica, osoba kojoj je Jovanka vjerovala bez zadrške. Njenu diskreciju i mudrost pohvalio je i Miroslav Krleža, ističući da sve vidi i čuje, a da nikada ne govori o onome što zna.
- Tek 2015. godine Nada je objavila knjigu „Moja sestra Jovanka Broz“, u kojoj je odlučila da podijeli dio uspomena i otvori vrata u život prve dame Jugoslavije. Uprkos tome, zadržala je dozu skromnosti i diskrecije, nikada ne prelazeći granicu koja bi narušila sestrinu intimu.
Njen porodični život takođe je bio ispunjen ljubavlju. Bila je posvećena tetka svojim sestrićima, Goranu i Zoranu, i brižna prema njihovim porodicama. Njena toplina i privrženost učinile su da je pamte kao osobu koja je uvijek znala da pruži pažnju i podršku.
Život uz Jovanku i Tita dao joj je priliku da svjedoči mnogim važnim događajima, ali ona je ostala diskretna i lojalna. Uvijek je naglašavala da je Tito prema njoj bio pažljiv i topao, gotovo očinski nastrojen. Sama je rekla: „Tita sam doživljavala kao oca. On nas je primio kao Jovankinu decu. Za nas je bio mnogo fin i topao čovek.“ Time je naglasila ljudsku stranu jednog od najvećih političkih lidera 20. vijeka.
U razgovorima i zapisima često je isticala da je Jovanka svoj brak sa Titom shvatila kao posvećenost jednoj ideji i jednoj osobi. Smatrala je da je Jovanka za Tita bila spremna na potpunu žrtvu, gotovo monašku odanost. Nije željela djecu jer bi to, prema Nadinoj procjeni, moglo predstavljati problem za njegovu političku ulogu. Sve svoje snage usmjerila je ka tome da ga podržava, čuvajući ga od udaraca i kritika, a istovremeno ostavljajući utisak snažne žene, iako je nosila veliki teret.
- Nadinu ličnost prijatelji su opisivali kao mudru, čestitu, dostojanstvenu, duhovitu, diskretnu i hrabru. Njena hrabrost i požrtvovanost svrstavaju je u red tihih heroja svog vremena – onih koji ne traže priznanje, ali ostavljaju neizbrisiv trag.
Njeni najbliži su se od nje oprostili emotivnim riječima. Žarko Jokanović ju je opisao kao osobu kakva se više nikada neće roditi. On i njegova supruga Milica oprostili su se od nje zahvalnošću za prijateljstvo i ljubav koje je pružala. Naglasili su da ostaje trajno sjećanje na nju i bolno nedostajanje koje će pratiti sve koji su je poznavali.
Odlaskom Nade Budisavljević završava se jedno poglavlje koje je pratilo sudbinu porodice Broz, ali i šire – jedno doba istorije Jugoslavije i života uz njenog lidera. Njena priča ostaje svjedočanstvo o tome koliko nevidljive žrtve i neispričane priče oblikuju sliku velikih događaja i ličnosti.