328
Ljubavni romani

Na drugi pogled

Retki su bili trenuci u kojima je Džejda Molen osećala nostalgiju za Vičitom, svojim rodnim gradom, iz koga je otišla pre nepune dve godine. Nastanili se u Detroitu, željna toga da okusi život velikog grada, da pobegne od učmalosti koja je vladala ne samo u Vičiti, već i u čitavom Kanzasu. Bila je srećna zbog toga što je ostavila iza sebe velika prostranstva ravne, nepregledne i suve zemlje, što je umakla vrućim vetrovima, koji su neumorno podizali prašinu sa isušenog tla.
A onda je iskusila jesen u Detroitu, našla se na udaru hladnih vetrova i upornih kiša, osetila kako joj se krv uzburkava poput vode na jezerima Sent  Kler, i poželela je da se vrati u svoj topli Kanzas, u večito suvu i uspavanu Vičitu.
Klima je bila još nemilosrdnija, još surovije hladna, još sumornija i još više uznemiravajuća, za mladu devojku naviknutu na drugačiju klimu, na drukčiju dinamiku života, na drugačije ljude.
Plakala je svakoga dana, žudeći da ode iz tog okrutnog grada, na kome se, i u zatvorenom prostoru, osećala kao da se nalazila na vetrometini, na udaru vetra, kiše i snega.
Ali, povratka više nije bilo, i to joj je dodatno uvlačilo hladnoću u kosti. U prvih danima krize je odlagala svoj povratak jer je znala da nije dobrodošla u rodnom domu, kojeg je njen stariji brat, sa suprugom i detetom, proglasio svojom teritorijom. Njihovi roditelji su se ćutke slagali sa tim da kuća pripadne njihovom sinu, a da ona pokuša da izgradi svoj život na nekom dnrjgom mestu.
I, ona je otišla. U Detroitu je pronašla posao, stan, prijateljicu. Ljubavnika. Uprkos tome, i dalje je bila žestoko usamljena i nesigurna, po pitanju svoje budućnosti. I dalje je imala utisak da nigde nije pripadala, da nema svoje mesto, ono, na kome bi se osećala bezbednom i zaštićenom. Voljenom! i prihvaćenom.
Tokom proleća i leta je nekako uspevala da se bori i sa usamljenošću i sa nostalgijom, i sa mučnim osećanjem da nikome i nigde nije pripadala. Sve obodno vreme je provodila napolju, na suncu, upijajući svetlost i toplotu  tavom kožom, svakom ćelijom u sebi. Pokušavala je da sagledava svoj život kroz prizmu onoga što je bilo lepo, ma koliko se malim i noclovoljniin to nilo. I, to juje držalo na površini, nije joj dozvoljavalo da utone u tugu, u beznađe.
A onda je ponovo došla jesen.


 

Ostatak sadržaja samo za članove.
Uloguj se Pridruži se
Ocjena čitalaca
[Ukupno: 1 Average: 5]