Branko Radičević, rođen 1824., bio je četiri godine stariji od Wilhelmine. Kao pjesnik i student u Beču stekao je značajno Vukovo cijenjenje, što mu je pružilo priliku da u gradu sretne ljupku Minu.
Minka, ime koje je Vuk od milja koristio, imala je sretnu kombinaciju solidnog obrazovanja, hvale vrijednog odgoja i brojnih talenata. Aktivno je sudjelovala u slikarstvu, glazbi i književnosti, iskazujući svoje sposobnosti i prevođenjem i izvornom poezijom. Osim toga, dobro je govorila francuski, talijanski, engleski, ruski, srpski i svoj maternji jezik njemački.
- Sremskokarlovački književnik Nenad Grujičić u svojoj knjizi “Branko, pjesnik mladosti” primjećuje da je ona posjedovala ne samo brojne talente, već i izuzetnu ljepotu, srodnu samoj Brankovoj privlačnosti, ali bez neke slatkoće. Grujičić dalje elaborira Brankov fizički izgled: bio je to snažan dječak, pun vitalnosti, hrabar, izrazito radoznao, povremeno razmetljiv, ljubazan prema djevojkama i dobro odgojen. Uživao je u plivanju i sunčanju, često je poticao druge da mu se pridruže u vježbanju gimnastike.
Njegovi stihovi, “Pjevam danju, pjevam noću”, odražavaju duboko međusobno razumijevanje koje dijele Mina i Branko.Mina u svojim sjećanjima otkriva da je ova Brankova pjesma nastala na Božić 1849. godine, djelo koje je Zdravko Čolić stoljeće i pol kasnije svojim osebujnim glasom ovjekovječio među bezvremenskim klasicima.
Mina je skladala:Vuk je tom prilikom pozdravio svoje prijatelje i goste, među kojima je bio i jedan pojedinac koji mi je poklonio knjižicu – spomenicu. Organizirao sam da svaki sudionik iznese svoje mišljenje na njegovim stranicama, što me navelo da posjetim i Branka. Kad sam se okrenuo, on je već bio ispisao sljedeće redove: “Pjevam danju, pjevam noću / pjevam što god hoću / i što god hoću to mogu, samo jedno ne mogu / da pjevam glasno, glasno, silovito / da te podignem sa zemlje, da te stavim među zvijezde…
- Mina je izrazila svoje divljenje Brankovoj pjesmi s entuzijazmom i nježnošću, opisujući stihove kao “mirisni jutarnji cvijet”. U drugom slučaju, pjesnika je nazvala “denije”. Osim toga, Brankovo dopisivanje s Đurom Daničićem 1848. godine otkriva da je vijest o Vukovom skorom putovanju u Trst, u pratnji Mine i ruskog liječnika Ognjeva – kojemu je njezin otac bio naklonjen u odnosu na njezin izbor – bila izvor nevolje za pjesnika.
“Ako sam iskren, ova će osoba biti Minina supruga. Rečeno je da je i njega stvorio Bog; iako ima dušu, ima i tijelo”, žalio se mladi pjesnik.Sa svojih 25 godina, Branko je pjesmu posvetio Mini, koja je imala samo 21 godinu. Unatoč tome što je bio siromašni student koji se uzaludno liječio od tuberkuloze u Beču, imao je dovoljno snage i pjesničkog žara da Minu “uzdigne” među zvijezde u pjesmi koja počinje stihom “Pjevam danju, pjevam noću”.
Neki povjesničari književnosti i Brankovi biografi tvrde da je pjesnik godinama gajio duboku ljubav i simpatiju prema Vukovoj kćeri; međutim, on se suzdržao da joj prizna te osjećaje. Ova nevoljkost je možda proizašla iz dubokog poštovanja prema njezinom ocu ili iz njegove vlastite borbe s teškom tuberkulozom, iscrpljujućim stanjem koje je počelo pustošiti i njegovo tijelo i duh otprilike u vrijeme kada je upoznao Minu. Život mladog pjesnika završio je u dobi od 29 godina, označivši kraj ove priče o romantičnoj ljubavi. Nakon njegove smrti 18. lipnja 1853. u Beču je o Branku nastupila šutnja puna 24 godine.
Tek 1877. godine, na poticaj Stevana V. Popovića, urednika ilustrovanog kalendara “Orao”, Mina je napisala svoja sjećanja, čime su započela prva poglavlja memoarske literature o Branku. U svojim je tekstovima istaknula Brankov “neobičan duh i bogato srce”, a pritom je detaljno opisala njegov fizički izgled. Njezini zapisi otkrivaju da je bio nešto iznad prosječne visine, vitke građe i ponosnog držanja. Na njegovom žilavom vratu, koji je ostao gol i ljeti i zimi, nalazila se izvanredno isklesana glava. Oči su mu pokazivale neobičan sjaj, dok su mu se zubi činili zdravi i zapanjujuće bijeli. Njegova gusta, raspuštena kosa, koja je bila otvorena i duga, padala mu je u slapove do ramena.
Branko Radičević nije sam doživio tragičnu sudbinu. Njegova nesuđena voljena Wilhelmina — poznatija kao Mina — bila je sedma među trinaest potomaka Vuka Stefanovića Karadžića i njegove supruge Njemice Anne Marie Kraus. Od njihove djece oca su nadživjeli samo Mina i njen brat Dimitrije, dok su ostala braća i sestre stradali u djetinjstvu ili vrlo mladi.
S 30 godina udala se za Aleksu Vukomanovića, profesora beogradskog Liceja i Princezinog rođaka. Ljubica, u Beogradu. Njegovo će prezime, uz očevo, nositi do kraja života. Godinu dana nakon vjenčanja dočekala je rođenje sina Janka, što je Vukovu priredilo veliku radost; međutim, njezin suprug je ubrzo nakon toga preminuo.
U pokušaju da pobjegne od tuge, sa sinom se vratila u Beč, gdje je samo nekoliko godina kasnije dočekala gubitak roditelja i brata. Najveća tuga za Minu nastupila je 1878. godine kada joj je na Kavkazu poginuo sin Janko, koji se školovao u Rusiji i bio dobrovoljac u rusko-turskom ratu. Mininom smrću 1894. godine prestaje loza Vuka Karadžića.