U današnje vrijeme mnogo bakova se raspada i broj razvoda je u stalnom porastu. Najčešći uzrok i razlog je nevjera jednog od partnera a oni obično budu i jako zli prema osobi koju su prevarili.
Život nas može baciti na zemlju, ali tada shvatimo koliko smo moćni. Ova priča govori o ženi koja je patila od mnogo boli, ali iz pepela te boli pronašla je sebe i novi početak. Te je večeri intenzivno padala kiša, kao da je i nebo sudjelovalo u zločinu tajnih vrata kuće. Zvuk kapi koje su udarale o prozore i krov bio je pozadina događaja koji je raspao jedan život, a rodio drugi. Lucas se okrenuo prema ulazu, s nedostatkom strasti i hladnim stavom.
Nedostajale su mu emocije u glasu dok je objavljivao da je riješio probleme i da odlazi. Ravno ispred njega, Clara, žena koja je nosila njegovo dijete, hodala je bosa i imala je zbunjen, slomljen duh. Sve što je imala bilo je spakirano u kofer i srce puno boli. Pored Lucasa pojavila se Irina, utjelovljenje njegovog novog početka, ali i simbol njegove izdaje. Svilena haljina, blistav osmijeh i pogled koji nije ni susreo Claru.
Sve je govorilo: “Pobijedio sam.” Clara je pogledala Lucasa i pokušala pronaći barem sjećanje na čovjeka koji joj je prethodno rekao da je on njezin dom. Umjesto toga, dobila je hladne riječi, prijedlog da plati i jamstva da će sve biti “u redu”. Irina se samo nasmijala, kao da Clara ima malu ulogu u njihovim planovima. Kad je Lucas pustio vrata i rekao “Idi”, Clara je vjerovala da joj se svijet ruši. Kiša joj je pružila sličnu hladnu kupku istine.
- Kad je izašla, Irinin smijeh se začuo iza nje, a zatim i Lucasov, koji je prije bio ispunjen toplinom, sada je postao odjek ničega. Vrata su bila zapečaćena, a s njima je izgubljen i dio njezina života. Prvih nekoliko dana Clara je živjela s društvom, pokušavala je preživjeti tako što je nastavila plakati i kretati se kako bi ublažila djetinjasto kretanje u trbuhu. Noći su bile produžene, ispunjene pitanjima i razmišljanjem. Međutim, s vremenom se snaga vratila.
Počela je sudjelovati u poslovima u kafiću, primala je financijsku potporu iz majčinog fonda i s vremenom je shvatila da bol može poslužiti kao osnova za novi koncept. Svijet koji je bio razoren počeo se obnavljati, kamen po kamen, s osmijehom uz svaki. Istodobno, stvari su se počele mijenjati u Lucasovom domu. Irinino samopouzdanje je već bilo izgubljeno. Osmijeh joj je nestao, a pukotine su se pojavile u zgradi; ne samo u zidovima, već i u odnosima.
Počela ga je okupljati oko sebe, natjerala ga je da je povede gore prvog dana vjetra i stalno ga je podsjećala na njegovu obvezu prema njoj. Lucas je bio očišćen, naparen i pokušavao je ostati smiren, ali svaka njezina izjava bila je nova ozljeda. Njegovo društvo je oslabilo, obitelj se iselila, a Clara, ona koju je najviše povrijedio, nije odgovorila. Jednog dana, gotovo slučajno, uključio je televizor. Na monitoru, među ženama koje su raspravljale o podršci samohranim majkama, prepoznao ju je. Claru.
Izgledala je kao da je jako umorna, ali je još uvijek mogla stajati. U naručju je imala dijete, a u očima je bila harmonija koju joj nikada nije uspio usaditi. U tom trenutku, Lucas je shvatio da gubitak supruge nije bio samo njegov, već je uključivao i dio njega samog. Ugasio je osvjetljenje ekrana, a preostala tišina bila je teža od bilo koje izgovorene riječi. Kad je Irina ponovno ušla u sobu, noseći čašu vina, odjednom se činilo da sve ide prema kraju. Njezin glas, pun prezira, bio je krajnja uvreda: “Napuštaš li svoj nesretni život?” Nije odgovorio.
Samo ju je pogledao i, prvi put, shvatio da radost koju je postigao izdajom više nije mirisala na život, već je bila trula. Bilo je to razdoblje istine koje je uključivalo čovjeka koji je shvatio cijenu svojih postupaka. Godinu dana nakon toga, Klara je otvorila malu pekaru. Miris svježeg kruha i kolača prožimao je prostor u kojem je prije nedostajala tišina. Ljudi su prolazili, pretvarali se da se smiješe, a zatim odlazili. Nitko ne bi vjerovao da bi ova žena stajala na kiši s koferom u ruci bez cipela.
Povremeno, kada bi vani počela padati kiša, zastala bi na nekoliko trenutaka i promatrala. Isti zvuk koji je prije predstavljao zaključak, sada je za nju predstavljao mir i novi početak. I dalek, u hladnom domu bez temperature i ljubavi, Lucas je dugo čistio lonce i kotliće. Onaj koji je prije mislio da je pobijedio, sada je bio poražen od sebe, a ne od drugih. U tišini koja ga je okruživala, shvatio je da prava vrijednost novca nije značajna, već su to ljudi koje nismo znali obraniti.
Kao rezultat toga, narativ o izdaji postaje narativ o moći. Clara je mnogo patila, ali na kraju je pronašla sebe. Lucas je imao sve, ali njegovo značenje je izgubljeno. Kiša, taj stalni svjedok ljudskih pogrešaka, nastavlja padati, što nas podsjeća da svaka oluja, unatoč svojoj ozbiljnosti, može postati početak novog i čistog koncepta.