Moja žena, beba i ja krenuli smo na putovanje koje je trebalo biti mirno i opuštajuće. Nakon nekoliko sati vožnje, umorni i iscrpljeni, odlučili smo se zaustaviti i prenoćiti u motelu koji smo slučajno našli na putu.
Bilo je već kasno, oko 11 sati uvečer, a motel je izgledao kao idealno mjesto za odmor. Zgrada nije bila velika, ali bila je čista i tiha, što nam je bilo najvažnije. Beba je spavala mirno dok smo provodili ostatak večeri u tišini, a onda smo svi legli u krevet, umorni od puta.
- Nismo znali da nas čeka nešto što će zauvijek promijeniti naše poimanje sigurnosti. Oko tri sata ujutro, usnio sam se duboko, ali tada me nešto probudilo. To je bio glas, šapat, ali ne običan. Bio je hladan i prijeteći. Osjećao sam da je nešto bilo potpuno pogrešno, kao da sam bio svjestan nečega što nije bilo u redu, ali nisam mogao točno odrediti što. Glas mi je bio poznat, ali nisam znao odakle.
„Sad smo konačno izjednačeni! Patit ćeš kao ja!“ čuo sam riječi koje su bile izgovorene sa strašnom odlučnošću. Riječi su mi bile jasne, ali nisam mogao povezati tko ih je izgovorio. Srce mi je bilo preplavljeno panikom. Nisam znao što da mislim, nisam znao što da radim. Odmah sam ustao iz kreveta, drhtao, i upalio svjetlo. Moja žena još uvijek nije reagirala, spavala je mirno, ali osjećao sam da nešto nije u redu.
Kada sam pogledao prema bebinom krevetiću, ugledao sam nešto što me potpuno paraliziralo. Na njemu, oko bebe, bilo je stotine bijelog perja. Perje je bilo svuda, prekrivalo je cijeli krevet, a ja nisam imao pojma odakle je došlo. Moja prva pomisao bila je da je to možda perje koje je već bilo tamo kad smo stigli. Ali žena mi je kasnije uvjerila da nije primijetila ništa neobično prilikom dolaska. Taj detalj mi nije dao mira. Beba je spavala kao da ništa nije bilo neobično, ali sve ostalo je bilo potpuno zbunjujuće.
Stajao sam i gledao tu scenu, duboko uznemiren. Nakon trenutka, nešto je još više izazvalo moju zabrinutost. Primijetio sam da je položaj bebe promijenjen. Glava joj je bila okrenuta prema vratima, iako sam bio siguran da smo je prethodno položili s glavom okrenutom prema suprotnom smjeru. To nije imalo nikakvog smisla. Nisam mogao objasniti zašto je to bilo tako, ali osjećaj straha postajao je sve snažniji.
- Sjeo sam na krevet i probudio ženu, izgovarajući samo nekoliko riječi. Požurio sam joj objasniti da nešto nije u redu, da moramo odmah otići. Bila je zbunjena, ali je brzo shvatila ozbiljnost situacije. Nismo znali što je to, ali smo oboje osjećali da ne smijemo ostati. Tada smo otkrili nešto što je potpuno srušilo sve što smo mislili da znamo. Na našem krevetu, između nas, bila je ostavljena poruka. Nije bila velika, ali bila je jasna i konkretna. Glasila je: „Vaša beba treba spavati između vas.“
Ti se natpisi nisu mogli zanemariti. Moja žena je počela drhtati, a ja sam osjećao paniku. Ta poruka nije bila samo upozorenje, ona je bila prijetnja. Što je to značilo? Tko je ostavio poruku? I zašto je bila upućena nama S obzirom na to da smo bili iscrpljeni i pomalo zbunjeni, odmah smo shvatili da moramo napustiti to mjesto. Taj osjećaj je bio toliko snažan da nismo imali ni trenutka oklijevanja.
Brzo smo spakirali naše stvari, odlučni da što prije napustimo motel. Ušli smo u auto i krenuli, ali nijedno od nas nije izgovorilo riječ. Tihom tišinom pratili smo put, svi tišina je bila gotovo opipljiva. Iako smo znali da bi moglo biti samo u našim umovima, osjećaj da nismo bili sami, da nas nešto ili netko promatra, bio je neizbrisiv.
Ne možemo se sjetiti ničega neobičnog što smo vidjeli u motelima prije. Sve se činilo normalno, ali sada, unatoč tome, osjećali smo se kao da nešto nije bilo u redu. Nismo se okrenuli, nismo se vratili. Samo smo željeli otići, bježati od tog mjesta, od tih misli, od tog nepoznatog straha. Moteli su često bili neuredni i stariji, ali ova noć će nam ostati u sjećanju kao najčudnija i najstrašnija noć koju smo proveli na putovanju.
Na kraju smo napustili motel, a da nikad nismo saznali tko ili što je bilo odgovorno za sve to. Taj osjećaj nelagode nas je pratio još dugo, sve dok nismo shvatili da su neke stvari jednostavno bolje ostaviti neobjašnjenima.