Imam 34 godine i već 8 godina sam u braku sa suprugom (35). Ona je snažna žena, vrlo nezavisna, uvijek se gura naprijed. Iskreno, prava je “mašina” — radi dva posla s punim radnim vremenom (rad od kuće u marketingu + freelance konsalting), i tako je već 5 godina. Zajedno zarađuje oko 160.000 dolara godišnje.
U međuvremenu, ja sam trenutno “između karijera”. Povremeno radim kao freelance grafički dizajner i uzimam povremene poslove — u dobrom mjesecu zaradim možda 800 do 1000 dolara, ali to je nestabilno. Još uvijek pokušavam da pronađem sebe, ne radim previše naporno i iskreno – vjerovatno ni neću.
Pošto moj prihod nije stabilan, ona je već više od 5 godina glavni izdržavalac. Plaća hipoteku, račune, hranu, troškove auta — sve. Živimo u lijepoj kući u pristojnom predgrađu, vozimo dva pouzdana auta i imamo zdravstveno osiguranje zahvaljujući njoj.
E sad, evo gdje nastaje problem. Njeni roditelji su sve stariji (oko 60 i nešto godina), i ona zajedno sa svojom braćom i sestrama redovno daje novac za njihovu njegu, održavanje kuće, a nedavno su im čak pomogli da kupe novi auto — moja supruga je iz svojih ušteđevina dala oko 8.000 dolara za to. Takođe plaća njihove lijekove, uzima slobodne dane da ih posjeti, itd.
Moji roditelji su iste dobi, takođe penzioneri, takođe nisu bogati. Žive skromno, ali u posljednje vrijeme su počeli (ne direktno, ali znate kako roditelji znaju) da postavljaju pitanja zašto moja supruga toliko pomaže svojoj porodici, a našoj ne. Moja mama je jednom pitala da li je ona “manje baka” u našim očima, i vidio sam da ju je to pogodilo.
Spomenuo sam to supruzi — da mislim da je pošteno da jednako pomaže i mojim roditeljima. Mislim, ako već daje hiljade za svoje, zašto ne bi pomogla mojima sa odmorom, ili da im se popravi krov? Jeste ona jednom platila mamino zubarsko liječenje (oko 1.200 dolara), tako da nije da nikad nije pomogla. Ali u posljednje vrijeme je postavila granicu.
Rekla mi je odlučno da joj je dosta da bude jedini odrasli u ovoj vezi. Da moram da “se uozbiljim” i da se pobrinem za svoju porodicu. Rekla je da od sada razdvajamo finansije i da sam ja odgovoran za svoj prihod, a ona za svoj.
Iskreno sam se osjećao izdano. Zar brak nije zajedništvo? Partnerstvo? Zar nismo rekli “u dobru i u zlu”? Rekao sam joj da bi naš novac trebao biti NAŠ novac — to znači biti u braku. A naši roditelji su ZAJEDNIČKA odgovornost.
Ona kaže da bi to bilo pošteno samo ako oboje jednako doprinosimo. Ali kako je to pošteno? Dajem sve od sebe, još sam na svom putu, i pružam joj emotivnu podršku i brinem se o kući. Kuvam večeru, čistim, obavljam poslove — zar to ne vrijedi nešto?
Rekla mi je da ljubav nije izgovor da neko živi na račun drugog zauvijek, i da “odbija da finansira moje osjećaje krivice prema mojim roditeljima”. To me stvarno povrijedilo. Trudim se. Nisam lijen. Samo još nisam naišao na pravu priliku. I kad naiđem — vjeruj mi, sve ću ovo zapamtiti. Neću zaboraviti ovu dvostruku mjeru.
Zato, dragi , da li sam ja u krivu što očekujem da moja supruga podjednako podržava i moje roditelje kao i svoje? Zar ne bi trebalo da budemo tim? Ne kažem da treba prestati pomagati svojoj porodici. Samo kažem da to treba da bude jednako. To je valjda poštenje, zar ne?
The post “Moja supruga radi dva posla s punim radnim vremenom i zarađuje solidnu šestocifrenu sumu…” appeared first on Zdravlje priroda.