U današnjem članku donosimo potresnu i emotivnu ispovijest žene koja i nakon mnogo godina pamti bol koju joj je nanijela osoba od koje je najmanje očekivala njena svekrva. Elena, porijeklom iz Rusije, već decenijama živi u Srbiji, ali su tragovi jedne noći i dalje neizbrisivo urezani u njenoj memoriji.
- „Kažu ljudi – vrijeme sve izliječi. Ali ja pamtim. I boli kao da je juče bilo“, izgovara tiho dok prisjeća svoje prošlosti. Danas ima gotovo 50 godina, a s nostalgijom govori o domovini, mirisu borova i zimi u Sankt Peterburgu. Ipak, jedna slika iz mladosti uvijek ostane negdje na dnu duše – ono što bi trebalo biti najljepše, pretvorilo se u trenutak srama i boli.
Elena i njen suprug poznavali su se još iz djetinjstva. Bili su komšije, dijelili dvorište, tajne i proljetne igre. On je bio njena prva simpatija, iako nikada nisu otišli dalje od pogleda preko ograde. Tokom godina, život ih je odveo u različite gradove – ona je studirala književnost, on tehniku. Viđali su se rijetko i površno, sve dok se sudbina nije umiješala.
Na jednom koncertu u rodnom gradu, u gomili ljudi, ugledala je njegovo lice. Nijemi osmijeh i zagrljaj kao povratak kući. Nije prošlo ni mjesec dana, a već ju je zaprosio. Nije se dvoumila – pristala je s vjerom u budućnost i u njega.
Vjenčanje je bilo veliko i raskošno, uz više od 150 zvanica. Pokloni u srebru i novcu, muzika do zore, veselje koje su njegovi roditelji s ponosom organizovali. Njena majka, skromna i nježna žena, podigla je čak i kredit da bi im pomogla – sve da bi Eleni omogućila sreću. Ali, i tada je osjećala da nešto nije kako treba. Muž joj je djelovao zamišljeno, kao da ga nešto muči. Nije pitala. Bila je zaljubljena, puna nade.
- Prva bračna noć trebala je da bude posebna. No, nakon što su se povukli iz dvorišne buke, on je samo rekao da je umoran i da želi da spavaju odvojeno. Elena je osjetila tišinu težom od bilo koje riječi. Bilo je hladno, ne fizički, već emotivno. Iako povrijeđena, nije ga ispitivala. Mislila je – možda će sutra biti drugačije.
Ali, nije bilo. U zoru, kucanje na vrata ju je trgnulo iz sna. Otvorila ih je, zbunjena, u vjenčanici još uvijek. Na pragu je stajala njegova majka, bez pozdrava, bez stida. Rekla je samo: „Dajte mi novac od svadbe, treba mi 4600 rubalja.“ Elena je bila šokirana, ponižena u tišini tog trenutka. Pogledala je supruga, koji je samo šutio, nijem pred majkom. Nije je zaštitio.
Uzela je torbu sa kovertama, istresla ih na krevet. Gledala je kako svekrva broji novac, bez trunke srama, razdvaja, uzima koliko joj treba i ostavlja ostatak kao milostinju. Među tim kovertama bio je i novac njenih roditelja – jedini trag ljubavi iz njenog doma. Taj novac je sačuvala, dovoljan za kratko bračno putovanje.
Otputovali su na more, samo nekoliko dana nakon svadbe. S vanjske strane – mladi par na medenom mjesecu. Ipak, unutra u njoj – rana koja nije zarasla. Pogled svekrve, njene ruke koje paraju koverte, i mužev pogled pun stida i tišine – to su slike koje su ostale.Voljela je i voli svog muža. Ali nikada nije zaboravila tu noć. „Ne zbog novca“, kaže tiho, „već zbog toga što je ćutao. Nije rekao ‘ne’. Nije me zaštitio.“ Bila je najusamljenija upravo u trenutku kada je trebalo da se osjeća najsigurnije.
Danas žive zajedno, imaju djecu, porodicu. Ali nikada nije razgovarala o tome sa svekrvom. Taj trenutak ostao je neizgovorena istina među njima. Rana koja boli kad se dotakne.„Ljudi zaborave mnogo toga – ali osjećaj da si sam, da te niko ne vidi, ne čuje, ne brani… To ne prolazi. To se nosi. I ja to nosim.“ Njene riječi odzvanjaju tihim bolom, onim koji ne vrišti, ali nikada ne prestaje da boli.U toj jednoj noći, kaže Elena, naučila je više o ljudima nego za cijeli život prije toga.