Zvuči okrutno, znam.
Ali ponekad život ne nudi jednostavne izbore.
Imam dvije kćerke — jednu koja ima porodicu, djecu, i drugu koja je, nažalost, neplodna. Godinama se borila s tim, liječenja, suze, nada, pa razočarenje. Gledala sam je kako puca iznutra svaki put kad bi čula da je neka prijateljica trudna.
Srce mi se cijepalo s njom.
Ali kad je došlo vrijeme da razmišljam o nasljedstvu, suočila sam se s nečim što nisam očekivala.
Imam kuću, zemlju i nešto ušteđevine. Uvijek sam zamišljala da to ostavim porodici — da moja krv, moji unuci, nastave gdje sam ja stala.
A onda sam shvatila — ona neće imati tu djecu.
Rekla sam joj da će imovinu naslijediti sestra, jer ima porodicu, jer će znati čuvati ono što sam gradila.
Ona me pogledala kao da sam joj zadala najdublji udarac.
Rekla je:
„Znači, vrijednost žene u tvojim očima mjeri se time može li roditi?“
Nisam znala šta da kažem.
Znam da sam je povrijedila.
Ali negdje duboko u sebi još uvijek osjećam da sam samo pokušala da sačuvam ono što sam stvarala — da to ostane u porodici, makar kroz unuke.
Ipak, od tog razgovora nismo više iste.
Ne javlja se često.
A ja se svake noći pitam — da li sam zaista čuvala porodicu… ili sam je nepovratno izgubila
JEDNAISTINA