Moj sin od 5 godina je umro 2020. godine. Moja dobra prijateljica mi je stalno govorila: “Moraš krenuti dalje,” i na kraju sam nekako uspjela da se nosim s tim. Dva mjeseca kasnije, ona se preselila u drugu saveznu državu zbog novog posla, potpuno iznenada. Jednog dana odlučila sam joj napraviti iznenadnu posjetu. Kada me ugledala, problijedila je. Ušla sam u kuću i gotovo se onesvijestila kada sam vidjela fotografije mog sina kako prekrivaju sve njene zidove. Neke od njih se nisam ni sjećala da sam joj ikada pokazala. Onda, na moj šok, našla sam njegovu odjeću na njenom kauču, zajedno s kutijom u kojoj su bile njegove cipele i čarapice. Cijela scena je djelovala jezivo, gotovo nestvarno.
Kad sam je pitala kako je to dobila, rekla mi je da joj je moj muž sve dao. Istina je da smo moj muž i ja odlučili spakovati njegove stvari kako bismo pokušali nastaviti dalje, ali nikada nisam mogla ni zamisliti da bi on to dao njoj. Počela sam drhtati.
Znala sam da ga je jako voljela — uvijek je žudjela za vlastitim djetetom — ali ovo je izgledalo kao nezdrava opsesija. Bez ijedne dodatne riječi, uzela sam kutiju i otišla. To je bio posljednji put da sam je vidjela.