Moj nam otac nikada nije dopuštao da upoznamo baku. Govorio bi: “Smatrajte je mrtvom.” Mama bi šutjela. Uvijek sam mislila da je bila loša osoba — sve dok nisam počela raditi kao medicinska sestra.
Tijekom svog prvog tjedna u bolnici, vidjela sam njezino ime i sliku na zidu u sobi za odmor liječnika. Ukočila sam se. Kad sam otišla da vidim je li to stvarno moja baka ili samo netko s istim imenom, pokazalo se da je to zaista ona. Ta žena bila je voditeljica onkološkog odjela.
Na trenutak sam bila užasnuta. Ali onda se sve što sam mislila pokazalo pogrešnim. Svi su je obožavali zbog njezine dobrote i predanosti — često je besplatno liječila pacijente. Nije bila loša osoba o kojoj su mi pričali — bila je izvanredna žena. Istina je bila sasvim drukčija od tatine verzije…
Kad je moj otac imao pet godina, baka se vratila da dovrši fakultet. Provodila je duge sate u bolnici spašavajući živote, dok joj je muž zamjerao što nije tradicionalna domaćica. Kad je tata imao sedam godina, razveli su se, a njegov otac je dobio skrbništvo. Uvjerio je mog oca da ga majka nikada nije željela. Više je puta pokušavala ponovno uspostaviti kontakt, ali ju je tata uvijek odbijao, i s vremenom ju je potpuno isključio iz svog života.
Iz svega što sam vidjela, baka je uistinu dobra osoba. Odlučila sam si zadati cilj — pomoći tati da se ponovno poveže s njom. Dvije godine kasnije, ponovno je dio naše obitelji, a tata je napokon cijeni. Ne može nadoknaditi izgubljene godine, ali je dobar početak.
Izvor: brighside.me