Upustiti se u razgovor s Nikolom Đuričkom uvijek je ugodno; međutim, razmjena e-pošte služi kao dokaz da su pojedinci sposobni i za smijeh i za tugu.“Došao sam ukoštac s odlukom da li da ti se obratim, jer priča o Neboji je sve iscrpljujuća. U suzama sastavljam ovu poruku”, rekao mi je jedne večeri.U zamršenoj interakciji na klavijaturi, gdje se svaki sudionik nalazi na suprotnim stranama oceana, postaje vidljivo da je Nebojša glavni toponim u Nikolinom emotivnom pejzažu sjećanja i doživljaja.Jednom su prilikom zajedno bili na festivalu u Sopotu.
– Ne mogu objasniti kako i zašto, ali bili smo samo nas dvoje. U tom trenutku, sada shvaćam, bili smo u zenitu svoje mladosti i vitalnosti. Putovali smo njegovim vozilom, jer je namjerno vozio pomalo nesmotreno kako bi izazvao moj bijes, što mu je bilo zabavno. Isto se ponašao i kada sam pogriješio dok sam vozio njegov motor.
- Te je godine na festivalu prikazano nekoliko filmova u kojima smo oboje nastupili; Ja sam imao dva filma, a on tri, od kojih je jedan, u kojem je igrao glavnu ulogu, otvorio festival. U autu je šaljivo primijetio: “Jednog dana ćeš imati tri filma, a vozit ćeš tako mladog kolegu”. Po dolasku u Sopot, grad kao da je raširio ruke pozdravljajući dolazak svoje glavne zvijezde. Centralnom ulicom do Doma kulture nas je prevezao taksi.
Nije ga pokolebalo laskanje, umjesto toga odlučio je uplesti taksista u razgovor o konjima. Naš taksi je bio zadnji u redu, a mi smo bili dio otpora. Dočekani smo ovacijama, kao dva princa.Zabavljala nas je njegova želja da ubrza taksi, dok je meni, naravno, bio draži ležerniji tempo. Zarobljen, svi – i muškarci i žene – gledali su ga sa strahopoštovanjem. Nakon brojnih pozdrava, nebrojenih fotografija, autograma i intervjua, cijelo mu je iskustvo odjednom postalo dosadno.
Nakon što je učinio sve što je bilo potrebno za našu prisutnost tamo, te nakon prethodnog gledanja filma, zaključio je da je razumno vratiti se. Jednostavno je izjavio: “Idemo pucati”. Bez prigovora sam ustao i krenuli smo. Dok smo se probijali do vozila, naišli smo na nekoliko zadimljenih štandova s hamburgerima. Svojim izoštrenim njuhom prepoznao je miris janjetine s ražnja: “Jeste li ikada probali janjetinu s ražnja”
– Ne vjerujem, jeo sam hranu kuhanu na ražnju.“Oprostite, to morate doživjeti, ima ga u Hercegovini”.Na toj tezgi bio je zaposlen jedan gospodin iz Hercegovine.S vremena na vrijeme, dok se družio s Nebojšom, Nikola se osjećao kao da su svi oko njega porijeklom iz Hercegovine, ili u najmanju ruku, iz Trebinja ili Nevesinja.
“Nebojša je počeo naručivati rebarca, ali majstor je preporučio drugačije rezove i sve spakirao u plastične ovale.” Tada je primijetio da je somun neophodan i dodao dvije vrećice svježeg, toplog. Majstor je nastavio: “Kako glumci mogu uživati u janjetini bez piva Bit ćeš presuh”, i u narudžbu je uključio dva sanduka piva. Ostala su nam dva velika ovala, nekoliko vrećica somuna i pivo. Jasno se sjećam da je ukupno bilo 960 dinara.
- Teško je povjerovati da ovakva kombinacija postoji igdje u svijetu za manje od devet eura. Nebojša je pretražio džepove, ali ih je našao prazne. Gomila se već okupila, gledajući filmsku zvijezdu koja je samo sat vremena prije toga trijumfalno paradirala glavnom ulicom, sada nespretno prekapajući po praznim džepovima.
“Posjedujete li novac?” pita filmska zvijezda koja se pojavila u tri filma.“Niti jedan jedini dinar”, odgovara filmska zvijezda koja ima dva filma na festivalu. Upravo sam locirao svoju ‘diners’ karticu, što je izazvalo smijeh publike, uključujući i Nebojshina.Prodavač me u naletu smijeha pita: ‘Pa gdje da ga stavim, glumče?’ pored svog omiljenog glumca.Nebojša se pita “Johnny, što ćemo?”
“Posudit ću od drugoga”, žurno sam primijetila vraćajući se na banket. Srećom, Tale, zvani Josif Tatić — izvanredna osoba i saputnik na mom putu — bio je prisutan u vrtu. Otišao sam kod njega i rekao: “Tale, treba mi dinar, Nebojša i ja smo naručili janjetinu, ostali smo bez ijednog dinara.”Odmah je uzeo novac i tiho primijetio: “Kakve ste vi budale”. Pripovijest nam je prenesena na ugodan način. Po povratku do kioska zatekla sam scenu u kojoj se djeca fotografiraju s Nebojšom koji im dijeli vreće janjetine i somun koji je pripremio.
Putovali su u Beograd; međutim, Nikola više nije izražavao nezadovoljstvo zbog hitnosti njihova putovanja.”Jeli smo janjetinu na žaru dok smo sjedili ispred moje zgrade.” Bio je potpuno u pravu; jedinstvenog je i intrigantnog okusa, uz somun i pivo. Ostali smo u autu do jutra, razgovarajući o ženama, seksu, kazalištu, nogometu i filmu, dijeleći jedno drugom svoje tajne.