Postoji izreka da nijednu osobu ne upoznamo u potpunosti pa čak i kada decenijama živimo s njom a upravo to je shvatio i stariji čovjek iz naše priče nakon što se razbolio.
U ponedjeljak mi je bilo dopušteno ući na intenzivnu njegu. Prethodnog dana obrađivao sam travnjak dok su moja supruga Anna i djeca Lucas i Emily uzeli “prijeko potreban odmor”. Rekli su da će otkazati putovanje ako ne budem zdrav. Naložio sam im da odu. Samo iscrpljen, rekao sam. Samo zbunjenost. Te večeri sam se srušio kroz hodnik kako bih telefonirao.
Sljedeće čega se sjećam bio je bijeli strop i monitori koji su pištali blizu mog kreveta. Liječnik je primijetio da sam jedva izbjegao sepsu i da bih bio stabilan da sam ranije stigao u bolnicu. “Gdje je moja obitelj?” promucao sam. “Nisu se pojavili”, tiho je odgovorila medicinska sestra. Dani su prolazili – tri, četiri, sedam. Nitko se nije pojavio. Nije bilo poruke, nije bilo telefonskog poziva. Kasnije je sestra Maria rekla dok su putovali prema Kostariki: „Vaš suprug je spomenuo da će posjetiti Kostariku. Činilo se da je to prekrasno putovanje. Kostarika
Želudac mi se okrenuo. Kad sam konačno skupila snagu da aktiviram kameru na telefonu, istina mi se pojavila pred očima – slike na društvenim mrežama, videozapisi, osmijesi na plaži. Osim toga, na jednoj slici Anna je prikazana s čašom u jednoj ruci i rukom na ramenu čovjeka koji nije isti kao ja. Te večeri, dok su svi pretpostavljali da sam nemoćna, koristila sam bolnički Wi-Fi za komunikaciju s odvjetnikom…
- Liječnici su mi preporučili da napravim pauzu, ali sam danima provodila s računalom koje je odvjetnik donio u moju sobu. Svaka poruka koju sam poslala bila je hladnija od prethodne. Namjeravala sam promijeniti želju. „Odmah.“ Održali smo video konferenciju, moj odvjetnik i ja, tijekom koje je on prenio dokumente. Elektronički sam potpisala, ali nisam se tresla zbog bolesti, već sam ljutito potpisala. Sve što sam imala, uključujući kuću, ušteđevinu i investicije, delegirala sam tom čovjeku. Najviše sam vjerovala: Davidu, koji me nikada nije prevario. On je taj koji je odmah posjetio policiju s videozapisima koje sam mu dala.
Jer da – u našoj kući su bile kamere. Instalirala sam ih prije otprilike pola godine jer sam primijetila da Lucas prenosi dokumente s mog stola na novu lokaciju. Dok sam ležala u bolnici, više sam puta pregledavala snimke. Anna i muškarac, oboje. Razgovaralo se o životnom osiguranju. Šaptali su da će “uskoro sve biti naše”. Svaki kadar bio je oštrica. Sedme noći ugasila sam plamen svog laptopa i zaklela se da više nikada neću plakati. Ako žele da me pokopaju, dobit će nešto pogubnije od običnog pokopa.
Sačuvat će mi vid. Dani su prolazili, a moje tijelo se oporavljalo brže nego što su liječnici očekivali. Maria, sestra, povremeno bi me promatrala i pitala: “Nikad nisam vidjela da netko tako brzo vraća svoju moć.” “Imam razlog”, glatko bih odgovorila. Dvadesetog dana otkriven je ulaz u sobu. Anna, Lucas i Emily su ušli, bili su preplanuli, s ustima na površini sunca i soli. Emily je bacila kofer na stolicu. Lucas je prelistavao svoj mobitel. Anna se uvukla da mi poljubi usnu. Nedostajao mi je potreban pokret. „Bok, ljubavi moja“, rekla je. „Bok“, odgovorio sam i nastavio je izravno gledati. „Činiš se… pa“, rekla je nervoznim tonom.
Pomoć dobrog liječnika bila je cijenjena, pa sam mu zahvalio. Uz blagotvorno vodstvo mog odvjetnika. Zastala je. „Odvjetnik?“ „Da. Razmijenili smo mnogo ideja.“ „Policija.“ Lucas je podigao pogled, dok je Emily spustila slušalicu. „Policija“ Izvadio sam računalo i pustio video, njih troje sjede po sobi i razgovaraju o financijama, meni i planovima za prodaju kuće kad ovo završi. Lica su im problijedila. „Što… što to znači?“ promucala je Anna. „Dakle“, rekao sam, „ništa od ovoga više nije tvoje.“ Kuća, financije, sve: to je odsutno. Već si na putu da jazavcima kažeš svoje planove. Na ulazu se pojavio policajac.
„Gospodine, gospođo, morate nas pratiti na ispitivanje.“ Anna me pogledala. Ne možete nam to učiniti. Ja mogu, i to sam i učinila. I nedavno sam to učinila. Dok su ih izvodili iz sobe, osjetio sam opuštanje kakvo se dugo nije dogodilo. Nisam bio svjestan sudske odluke, ali bio sam siguran u jedno: nikada više neću morati imati posla s njima. Kad su se vrata zatvorila, prvi put sam izrazio sreću otkad sam hospitaliziran. Ja Nisam samo preživio. Trijumfirao sam.