U današnjem članku donosimo priču o mladom čovjeku koji je, suprotno trendu masovnog odlaska u gradove, odlučio da svoj život vrati prirodi, miru i korijenima.
- Miloš, koji je napustio Beograd i vratio se u skoro napušteno selo na Goliji, želeo je da na djedovini sagradi dom, pronađe mir i olakša život svojim bolesnim roditeljima. Njegov povratak nije bio ni lak ni jednostavan, ali je bio vođen iskrenom željom da se izgradi nova svakodnevica u skladu sa prirodom i porodičnim vrijednostima.
Njegova priča dospjela je do ušiju poznate humanitarke Tamare Misirlić, koja već godinama obilazi najudaljenije dijelove Srbije i pomaže onima kojima je pomoć najpotrebnija. Dok je obilazila porodice kojima je prethodno pomogla, čula je i za Miloša – momka koji bez ikakve infrastrukture, u selu gdje više gotovo da nema nikog, pokušava da izgradi svoj dom i život. Tamara je odmah prepoznala vrijednost i snagu njegove odluke, i bez oklijevanja odlučila da mu pomogne u izgradnji kuće.
Prava borba počela je kad su počeli radovi. Selo na Goliji u koje se Miloš vratio nema čak ni pristupni put, pa su građevinski materijali morali biti dopremani traktorom, a zatim ručno nošeni do mjesta gradnje. I pored svih prepreka, niko se nije žalio. Miloš je svakodnevno radio rame uz rame sa majstorima, sam je sproveo vodu, počeo da uzgaja domaće životinje, i učinio sve da sebi i roditeljima obezbijedi osnovne uslove za život.
Kako Tamara ističe, tokom više od šest godina rada u humanitarnom sektoru, ovako težak teren i okolnosti nije doživjela. Na planini nema ni struje, ni puta, ni komšija, a vremenski uslovi su surovi, pa je bilo neophodno požuriti sa radovima prije nego što nastupi loše vrijeme. Dokumentaciju su, kao i obično, rješavali paralelno sa gradnjom, jer je primarni cilj bio da se Miloš smjesti prije zime. Do tada, saradnja sa ljudima i institucijama bila je pozitivna i puna razumijevanja – sve do ovog slučaja.
- Naime, kada su se radovi privodili kraju i kuća gotovo bila završena, javila se Miloševa rođena tetka, koja do tada nije pokazivala interesovanje za to imanje niti se pojavljivala na Goliji. Prema Miloševim riječima, u to selo nije dolazila više od dva puta. Njeno iznenadno uključivanje donijelo je niz problema. Počela je da šalje prijetnje, najavljivala tužbe, tvrdila da će sve preuzeti za sebe i zaprijetila rušenjem svega što je izgrađeno.
- Tamara, koja je već mnogo puta svjedočila ljudskim sudbinama, bila je šokirana količinom mržnje i netrpeljivosti. Priznala je da tako nešto nikada nije doživjela. Situacija je postala toliko teška da su čak i majstori, uplašeni i obeshrabreni, počeli da pakuju alat. Miloš je, pogođen ponašanjem vlastite porodice, zaplakao, izvinjavao se i zahvaljivao svima koji su mu pomagali, iako nije bio kriv ni za jednu od nastalih komplikacija.
Uprkos svemu, Tamara nije odustala. Vjerujući da dobro uvijek pobjeđuje zlo, odlučila je da se kuća završi do kraja. Preostalo je još samo nekoliko manjih radova, a Miloš je bio neizmjerno zahvalan što će, ipak, imati svoj krov nad glavom. Tamara je pokušala da razgovara sa tetkom, nudili su joj različita rješenja, pa čak i druge dijelove zemljišta, s obzirom na to da je posjed velik, ali ona ni na šta nije pristajala.
Bez obzira na komplikacije, Tamara ostaje uvjerena da će se sve riješiti u korist pravde i poštenja, te da će se i papirologija uskoro dovesti u red. Njen cilj ostaje isti – pomoći onima koji zaista žele da rade i stvaraju, uprkos svim preprekama koje ih mogu snaći. Miloševa borba za dom nije samo lična, već simbolična – ona je priča o upornosti, povratku vrijednostima, i o tome koliko je važno imati bar jednog saveznika koji vjeruje u vas kada svi drugi okrenu leđa.