Milica je imala samo devetnaest godina kada je ostala trudna. Bila je to veza puna emocija, naglih odluka i mladenačkih snova. Njena prva prava ljubav, prvi tip s kojim je spavala.
No, prepoznala je da on nije osoba s kojom bi trebala zasnovati obitelj. Obojica su bili mladi i nezreli.Budući da nije imala alternative, odlučila je pobaciti. Otkriti situaciju svojim roditeljima jednostavno nije bila opcija. Svjesna da će je tradicionalni roditelji prisiliti da iznese trudnoću do kraja, odlučila je sakriti svoju nevolju od svih. Stoga je diskretno potražila liječničku pomoć kako bi prekinula trudnoću i ublažila svoje muke.
- “Postupci koje ste poduzeli nisu za pohvalu, pratit će vas do kraja života! Ne želim da mi se i dalje javljate s istim ‘problemom’, morate se sami snalaziti”, poručio joj je liječnik, a te su riječi izazvale više boli nego bilo što drugo. Prekinula je s dečkom, posvetila se fakultetskom obrazovanju i studiju, te postala uzorna studentica. Međutim, stalno se osjećala bezvrijednom i nedostojnom. Pomisao na ulazak u crkvu ispunjavala ju je strahom, jer je vjerovala da će drugi pokazati na nju i reći: “Grešnice, grešnice…
Kako su godine prolazile, suzdržavala se nikome otkriti težinu koju nosi na svojim plećima. Savladala je umijeće smješkanja u javnosti, dok je sama plakala do iznemoglosti u samoći noći.Jednom prilikom sjedila je sa suputnikom u kafiću i pila kavu pričajući o svom putovanju na Ostrog.“Čovjek traži to mjesto kad mu je duh u potrazi za mirom”, primijetila je njezina prijateljica.Milica je te večeri prvi put pomislila na mogućnost da traži oproštaj — od Boga i od sebe. Možda je vrijeme da posjetite Ostrog.Po dolasku te misli, Milica je zaspala mirnim snom, dugo nije doživjela miran san.
Prošlo je nekoliko dana tijekom kojih se osjećala potpuno dezorijentirano i nesigurno kako organizirati svoj posjet Ostrogu. Budući da godinama nije išla u crkvu, udaljila se od svog duhovnog života. Tada joj je pružio ruku Sveti Vasilije Ostroški.Dok je stajala na autobusnom stajalištu, primijetila je muškarca kako lijepi plakat na kojem je pisalo: “Hodočasnički izlet u Ostrog”. Za datum odlaska zakazan je 20. kolovoza, što se poklapa s njezinim rođendanom.
Odvojila je papirić s brojem i nastavila put.Kako je dan odmicao, izgubila je iz vida svoju namjeru da otputuje u Ostrog i zaboravila zapamtiti kontakt broj koji je stavila u džep traperica.Nekoliko dana kasnije, dok je otkopčavala svoje voljene pantalone da se osuše, iz džepa joj je ispao papirić s kontakt telefonom agencije koja organizira izlete vjernika na Ostrog.Da situacija bude veća, taj se naizgled beznačajni papirić nije raspao tijekom pranja; ostao je netaknut i telefonski broj bio je jasno čitljiv.
Kao natjerana nevidljivom silom, Milica je dohvatila telefon i počela upisivati broj telefona.- Lijep pozdrav, pitala bih za put do Ostroga – rekla je zbunjenim tonom koji joj se činio nepoznatim. “Ostalo je još samo jedno mjesto; ako želiš ići, 20. kolovoza je”, obavijestila ju je žena s druge strane linije. Milica je bez oklijevanja osigurala kartu, uplatila sve obaveze, spakirala ruksak i krenula put Ostroga.
- Putovanje je trajalo 16 sati, tijekom kojih smo bili u popunjenom autobusu. Kada je put krenuo, Milicu je obuzela neobična obamrlost zbog koje je duboko zaspala. Ona se ne sjeća vremena između; međutim, nakon buđenja prvi prizor koji ju je dočekao bio je manastir Ostrog koji se nalazi visoko među stijenama.
Dubok i neobjašnjiv strah obuzeo je Milicu kada je pomislila: “O, Bože, šta sam učinila Šta ako ne mogu da uđem u manastir?” Zbog svog užasa nije znala za upute vodiča u kojima je pisalo da se grupa od donjeg samostana do gornjeg treba popeti pješice, prenoćiti što bolje može, a on će sutradan ujutro u 9 sati biti prisutan na parkiralištu kako bi im olakšao povratak.
Milica je obukla ruksak i lagano krenula prema manastiru Gornji Ostrog.Po dolasku u Ostrog suze su joj se klizile niz obraze. Neprestano je plakala dok je hodala do gornjeg samostana, zamišljenim i neužurbanim korakom.Naišavši na kapiju gornjeg manastira, srušila se na svog kolegu, osetivši snažno prisustvo Svetog Vasilija Ostroškog. Nije bila svjesna kako se redovnik pojavio pored nje.
“Sva sreća što si konačno stigla. Idi ravno do Svetog Vasilija; sve će biti u redu, sve će biti u redu”, savjetovao ju je redovnik, nježno je vodeći kroz kapiju. Oni koji su stajali u redu da dođu do moštiju Svetog Vasilija Ostroškog počeli su da se udaljavaju, praveći joj put. Prelazila je prostor kao u snu. Zbunjena kako je tamo dospjela, srušila se pred svečevim relikvijama po ulasku u spilju i zaplakala.
“Svjestan sam da ne mogu preokrenuti tijek vremena, ali te molim da mi daš svoj oprost, da mi oprostiš, da mi oprostiš, da mi oprostiš…U tom trenutku činilo se kao da joj je neka ruka nježno položena na rame. To nije bilo ni božansko prosvjetljenje ni nebeski glas. Točnije, bio je to mir. Prvi put nakon mnogo godina iskusila je tišinu bez boli.
Nakon povratka kući doživjela je transformaciju. Iako nije izbrisala svoja sjećanja, prestala je bježati od svoje prošlosti. Shvatila je da oprost nije isto što i zaborav, već prihvaćanje. Štoviše, svaka žena, bez obzira na teret koji nosi u sebi, ima urođeno pravo doživjeti ponovno rođenje.Odbacila je teret Ostroga i sa sobom ponijela vjeru u život, nadu i vlastite sposobnosti.„Čast i šteta“, govorila je Milica kad god bi se spomenulo Svetog Vasilija Ostroškog.