Ovo je priča o čovjeku koji je kao beba napušten i ostavljen u liftu.Njegov život nije bio nimalo lagan , odrastao je u domu za nezbrinutu djecu.U nastavku članku donosimo vam njegovu priču.
Milan Popović započinje svoju životnu priču prizorom koji mnoge potrese – kao beba, star svega oko mjesec dana, ostavljen je u liftu jedne zgrade u centru Beograda 29. aprila 1977. godine, u kasnim večernjim satima. Bio je pažljivo obučen – imao je bijelu benkicu, ispod nje košuljicu, preko svega pletenu benkicu s kapom, a bio je umotan u bijelo-plavo ćebe. Pored njega su ostavljene četiri tetra pelene i boca bebi-pudera proizvedenog u Leskovcu.
Jedan stanar iz zgrade u tadašnjoj Ulici Narodnog fronta, danas poznatoj kao Kraljice Natalije, primijetio je bebu i odmah pozvao miliciju. Na poziv su reagovali pripadnici lokalne stanice milicije i od tog trenutka počinje Milanova životna priča.
- Godinama kasnije, Milan se odlučio vratiti na mjesto gdje je pronađen. Pokucao je na vrata čovjeku koji ga je tada pronašao. Reakcija nije bila najprijatnija jer je bio period pandemije, pa se domaćin uplašio i čak zaprijetio pozivanjem policije. Ipak, kasnije mu je uputio pismo izvinjenja, izražavajući kajanje i priznajući da često misli na njega. Od tada su ostali u kontaktu.
Nakon što je pronađen, Milan je odveden u dom za nezbrinutu djecu u Zvečanskoj, gdje mu je privremeno dato ime Ilija, po jednom od policajaca iz patrole. Ljekari nisu mogli precizno utvrditi datum rođenja, pa su mu dodelili simboličan datum – 1. april. Milan kroz šalu kaže da su dobro odabrali, jer mu je život bio pun nepredvidivosti i ironije.
Ubrzo nakon toga, usvojili su ga Svetlana i Aleksandar Popović iz Niša, ljudi velikog srca – ona profesorka engleskog, on zdravstveni radnik. Dali su mu ime Milan i pružili mu sve što je potrebno za djetinjstvo puno ljubavi. Ističe da nikada nije osjećao manjak ljubavi, niti mu je u djetinjstvu nedostajala biološka porodica.
U to vrijeme usvajanje nije bilo uobičajeno, pa je doživljavao određena zadirkivanja, ali to ga nije mnogo doticalo. Kaže da ga je to vjerovatno oblikovalo – naučio je da bude samostalan, da ne obraća pažnju na tuđe mišljenje i da se uvijek fokusira na budućnost.
Po završetku škole i služenju vojnog roka na Kosovu i Metohiji, odlučuje da studira. Ipak, osjećaj nepripadanja i turobna atmosfera nakon bombardovanja tjeraju ga da napusti Srbiju. Želio je jednostavno da osjeti radost, da se nasmije svaki dan. Sa samo 25 nemačkih maraka u džepu, kreće na put kroz Evropu – Grčku, Italiju, Švajcarsku – sve do Španije, gdje i danas živi. Bavi se prodajom nekretnina, u braku je sa Ivanom iz Smedereva i ima dva sina – Aleksandra i Konstantina.
Poseban trenutak u njegovom životu dogodio se kada je partnerka s kojom je tada bio razgovarala s numerologinjom. Kada joj je dala Milanove podatke, numerologinja je reagovala snažno – rekla je da je Milan morao proći kroz sve to, da ne treba gajiti mržnju, i postavila zagonetno pitanje: “Gdje mu je brat?” Dodala je da vidi da je ostavljeno dvoje djece. Taj trenutak ga je duboko potresao jer je oduvijek imao želju da ima brata ili sestru.
Kada mu se rodilo prvo dijete, majka ga je podstakla da pokuša saznati više o svojim korijenima. Sama je kontaktirala dom u Zvečanskoj, gdje joj je rečeno da je neobično da se usvojitelji javljaju, ali zbog zakona Milan je morao lično podnijeti zahtjev. Nažalost, dokumentacija je bila štura – sve je počinjalo od lifta.
- Tokom godina pokušavao je da dođe do istine i pomoću društvenih mreža, ali su mu se uglavnom javljali ljudi sumnjivih namjera – vidovnjaci, lažni proroci, osobe koje su nudile pomoć bez konkretnih informacija.
Uprkos svemu, Milan ne nosi gorčinu. Kaže da su mu usvojitelji dali sve. Biološku majku ne osuđuje – zahvalan je što je odlučila da ga rodi, umjesto da prekine trudnoću. Samo želi da zna da je on dobro, da je život ipak išao najboljim mogućim putem
Nedavno je uradio DNK test preko strane agencije, u nadi da će možda pronaći nekog rođaka. Kaže da je u inostranstvu svako okružen porodicom, a on i njemu slični često nemaju nikoga. Nada se da će možda pronaći brata, da se makar jednom sretnu, čuju – da znaju da postoje.