Unatoč svojoj dobrovoljnoj abdikaciji 1444., sultan Murat II bio je vrlo učinkovit vladar koji je značajno proširio osmanske gradove, pridonoseći prosperitetu nacije putem vitalnih napretka.Bio je među najsposobnijim sultanima, a zanimljivo je da je u svoj harem ugradio Srpkinju, kojom se potom oženio.Naime, Mara Branković, potomak despota Đurđa, na neki je način žrtvovana za očuvanje interesa naroda. Njezin muž, Murat II., bio je naklonjen muškom društvu, što je ograničilo Marin utjecaj; usprkos tome, njezina životna priča nedvojbeno zaslužuje adaptaciju u filmsku seriju.
Narodna pjesma pripovijeda da je u djetinjstvu podnijela tešku bolest, au znak zahvalnosti Bogu i starcu Joanikiju za njezino čudesno ozdravljenje, njen otac je podigao samostan nazvan Devičin ili Devič u čast ozdravljenoj djevici. Narodni pjesnik ističe izvanrednu Marinu ljepotu, ustvrdivši da „nema ljepše u svih sedam vlaških kraljevina i u cijelom turskom carstvu.
- Po dolasku na prijestolje Srbije, despot Đurađ je u dogovoru sa svojom ženom Jerinom odlučio da je udaja za turskog sultana Murata II neophodna za očuvanje interesa naroda. Mirovni sporazum s Muratom II nametnuo je strože uvjete od onih postignutih nakon Kosovske bitke. Danak Osmanlijama bio je znatno veći, dok se teritorij države znatno smanjio. Pošto je Đurađ izgubio kontrolu nad Kruševcem i Beogradom, Murat mu je dopustio da osnuje novu prijestolnicu u Smederevu.
Preduvjet za uspostavljanje novog mira s Osmanlijama bila je udaja Đurđeve kćeri Mare za sultana Murata II., uz njen kasniji ulazak u harem.Đurađ i Jerina morali su prikupiti pozamašan miraz od 600.000 dukata, iznos koji je premašivao desetogodišnji danak koji je Đurađ doznačivao Turcima od 1428. godine.
Godine 1436. stupili su u brak, a Mara je bila druga i posljednja supruga Murata II, koji je prije toga oženio Halimu. Procjene pokazuju da je sultan bio između 13 i 16 godina stariji od Mare; u vrijeme njihova vjenčanja on je imao 32 godine, dok je Mara imala između 16 i 19 godina. Izvori ga karakteriziraju kao neupadljivog pojedinca kojemu je nedostajalo otvoreno pokazivanje autoriteta. No, za razliku od Olivere, Mara je doživjela nesreću u zajednici s osmanskim vladarom, ponajviše zbog njegove sklonosti muškarcima u odnosu na žene.
- Povjesničar Nikola Giljen, autor knjige “Dvije srpske sultanije: Olivera Lazarević (1373-1444) i Mara Branković (1418-1487) – Dvije biografije kao prilog povijesti srpsko-osmanskih odnosa 1389-1487”, tvrdi da je malo sumnja u biseksualnost Murata II, ako ne i homoseksualnost, što ukazuje na to da su njegovi seksualni odnosi sa ženama primarno su bili ograničeni na nužnost stvaranja nasljednika.
Stojan Novaković (1893.) bilježi da je Murat pokazivao “sklonost sodomskoj zabludi”, što ga je navelo da drži grupu od 25 do 30 dječaka. Mara je, slično Oliveri, bila ograničena u svojoj mogućnosti da pomogne Srbiji zbog nižeg statusa na osmanskom dvoru u usporedbi sa svojom starijom rođakinjom. Dugo vremena ostala je posve pasivna sve do 1441., kada je Murat izdao naredbu da se oslijepe njezina braća Grgur i Stefan, koji su bili u zarobljeništvu pod osmanskom kontrolom.
Mara ih, nažalost, nije uspjela izbaviti od teške sudbine. Sultan Murat namjeravao je udovoljiti njezinoj molbi; međutim, izvršenje kazne dogodilo se bez odgode, što je rezultiralo time da je glasnik s naredbom da se zaustavi izvršenje stigao prekasno.Mara je, poput svoje bake tete Olivere, dosljedno zastupala svoju kršćansku vjeru i nije rodila djece s Muratom II. Ostaje neizvjesno je li se podvrgnula operativnom zahvatu kojim bi spriječila trudnoću, slično Oliveri.
Spoznaja njenog identiteta majke vraćena joj je kroz duboko uvažavanje i poštovanje koje je pokazao Mehmed II Osvajač, Muratov nasljednik. Mara je služila ne samo kao njegovateljica, već i kao odgojiteljica princa Mehmeda, posjedujući obrazovanje koje je nadmašilo obrazovanje njegove biološke majke. Stoga ne čudi što Karlovačko rodoslovlje bilježi da je Mara bila „kod cara Mehmeda voljena i poštovana kao majka njegova“. Nakon Muratove smrti 1451. godine, Mehmed je dozvolio svojoj maćehi da se vrati u Srbiju, dajući joj svoj miraz, koji je uključivao krajeve Toplice i Dubočicu.
Mara je imala potencijal da se popne na položaj bizantske carice; međutim, odbila je bračnu ponudu koju je iznio Konstantin XI Paleolog, udovac bez djece. Odbijajući svog udvarača, izjavila je da se zavjetovala da se više nikada neće udavati.Takva je bila situacija. Potražila je utočište u crkvi. Iako je bila izuzetna utemeljiteljica, nije preuzela samostanski život. Zanimljivo je da je ostala na Svetoj Gori, uprkos općepriznatoj zabrani posjeta ženama, gdje je pomagala manastirima Hilandar, Sveti Pavle i Vatoped.
