Na fasadi kuće u Kraljevu, naselje Sijaće polje, nalazi se mermerna ploča sa imenima trojice mladića: Srđana, Bobana i Gorana, sinova Nade i Dragoljuba Milića. Pod rubrikom nekrolog o Dragoljubovoj smrti. Nada Milić bila je usamljena kod kuće. Život mu je bio ispunjen fotografijama, odlikovanjima, trofejima, uniformama i drugim dragocjenostima i uspomenama koje su ostavili njegov sin i suprug. Njezina obitelj bila je razorena ratom, razorena tugom… U njezinu su se domu u nešto više od desetljeća dogodila četiri smrtna slučaja, a kako nam je rekla, proljeće je “uvijek vrijeme kad sve raste i cvjeta”.
Obitelj Milić je stara, poznata i rodoljubiva obitelj s Kosova i Metohije. Porijeklom su iz Gojbulje kod Vučitrna a Nadine je Dalmatinka koja se davno doselila u Stanišić kod Sombora. Ona i Dragoljub upoznali su se dok je on studirao na Akademiji unutrašnjih poslova u Sremskoj Kamenici. Vjenčali su se 1971. i živjeli su u Kosovskoj Mitrovici, a zatim u Prištini. Dragoljub je počeo da radi u policijskoj upravi i bio je na rukovodećoj poziciji, dok je Nada radila u opštini, a zatim u prištinskoj “Elektrodistribuciji”.
- U sretnom braku dobili su sina Gorana rođenog 3. travnja 1973., a blizance Srđana i Bobana 16. veljače sljedeće godine.Dobar dečko i dobar učenik. Goran je završio ekonomsku školu u Nišu i zaposlio se na carini, a Srđan i Boban srednju vojnu školu u Beogradu.
Blizanci su snažni, visoki gotovo dva metra i uzorni su sportaši. U konkurenciji skokova u vis osvojili su pehar u kategoriji mladeži kao članovi AK „Partizani“. Boban je završio Vojnu akademiju u činu natporučnika. Stan je napustio akademiju kako bi prošao topničku obuku, postao dočasnik i promaknut u potporučnika. Obojica se nadaju službi na Kosovu i Metohiji. Stan je dočasnik 125. brigade KoV u Kosovskoj Mitrovici, a Boban je časnik 52. žandarmerijskog bataljuna u Prištini.
- Nesreća se dogodila krajem devedesetih. Albanski teroristi napadali su srpske kuće, ubijali građane, policajce, vojnike… 31. ožujka 1999. podmetnuli su minu pod vojni džip u mjestu Tomislav kod Srbice, tri vojnika su poginula, a jedan Srbin je teško ranjen dok je prisustvovao vojnu akademiju. Preminuo je 4. travnja u 26. godini života, a pokopan je na prištinskom groblju uz veliku tugu rodbine i kolega, a posebno brata blizanca Bobana.
Deset dana nakon Bulatovljeve smrti, 14. travnja 1999., dvije NATO rakete pogodile su oklopno vozilo u mjestu Volujak kod Đakovice. Sve se pretvorilo u oganj i pepeo, a Boban Milić i njegovih sedam drugova stradali su.Iz Milićeva doma opet su se slijevali na prištinsko groblje, a otac Dragoljub, silno želeći da ih vidi, pitao je: „Svi, što je bilo s mojom obitelji s njim zvanom „Soko slomljenih krila“.
Sredinom lipnja te godine nesretna obitelj Milić seli se u Kraljevo. Međutim, Dragoljub je ostao na Kosovu boreći se sa sinovim drugovima na Košarama. Nije oklijevao, a ponekad nije ni izbjegao metak, ali se sjećao molbe svog sina Golana “Nemoj umrijeti!”A to nije slučaj. U listopadu te godine uspjeli su prenijeti tijelo svog sina na kraljevsko groblje, koje se nalazi na brdu iznad mjesta Barutana.
– Kad sam išao na groblje, čuo sam Golana kako mi kaže – Mama, ako ideš na groblje za mog brata, molim te zapali mu svijeću u moje ime. Taman kad je naš junak napunio godinu dana, u proljeće 13. svibnja 2000., ujutro sam na krevetu pronašao tijelo našeg trećeg sina Golana. Nije bilo znakova da je te noći išao u grad.
- Tu ga je shrvala tuga za bratom. Kasnije smo doznali da je svaki dan obilazio grobove, obučen u carinsku uniformu, pušio i razgovarao s njima, a rekao nam je da je kasnio jer je radio na graničnom prijelazu Kotroman i nije imao prijevoz. Kod Višegrada – sa suzama je pričala majka Nada.
Radno okruženje knjižničara zanemarena je temaŠtoviše, tu obiteljska nesreća ne prestaje. Prije nekoliko godina, 8. travnja, nakon večernje šetnje, Dragoljubu je iznenada pozlilo. Umro je, ali nije bio bolestan. Dobrog je zdravlja, tjelesno aktivan kao dugogodišnji policajac i judaš, još je krepak, a ima 61 godinu.
– Pa… sada se samo nadam da ću ih jednog dana pronaći. Obilazim grobove, razgovaram sa slikama. Dolazile su mi kolege iz vojske iz Bobana i Stana, dolazile su komšije, rođaci, prijatelji… Ponekad sam odlazio i u Kosovsku Mitrovicu. Postoji trg nazvan po mom sinu. Bila sam i u Vojvodini s obitelji, kaže Nada Milić.
