Prošle su četiri godine od smrti čuvene spisateljice Isidore Bjelice, koja je hrabro vodila borbu protiv raka jajnika. Ova opaka bolest je na kraju odnela njen život u 53. godini. Isidora je dugo godina bila u borbi sa bolešću, a jednom je priznala da je očekivala da će preminuti još 2013. godine.
U proljeće 2013. očekivalo se da ću umrijeti, ali mi je prijateljica dr. Dušica Matović otkrila kancerogenu izraslinu od deset centimetara na lijevom jajniku koja se već proširila. Prognoze su bile loše, procjenjujući samo 6 do 8 mjeseci života. Ipak sam uspio preživjeti pune četiri godine. Želim pojasniti da ovo ne dijelim iz ponosa, već iz očaja, u slučaju da pogrešno protumačite moje namjere.
- Da sam preminuo u pravom trenutku, ostao bih nesvjestan brojnih izdaja; oni koji su tvrdili da su mi prijatelji iskreno bi oplakivali moj gubitak, a takvih je pojedinaca doista bilo bezbroj. Bila bih pošteđena iscrpljujućih terapija i još izazovnijih iskustava izdaje, prijevare i laži. Ne bih se suočila s optužbama da sam izmišljala bolest, a iako bi mojoj djeci bilo teško, barem se ne bih morala odvajati od svih svojih stvari samo da si malo produžim život. Nesretnici ne bi morali odrastati u bolnicama, svjedočeći meni u stanju koje je lišilo svakog privida ljudskog dostojanstva.
Da sam umro graciozno u pravo vrijeme, ne bih nanio toliko boli svojim voljenima ili morao gledati kako rak guta ne samo mene, već i dragocjene trenutke koje smo dijelili u životu. Rak ima neutaživu glad; halapljivo proždire sve – romantiku, humor, radost, bogatstvo, sjećanja i nadu. Širi strah, očaj i patos, gutajući sve na svom putu, ostavljajući vas bez ičega kada se predugo zadržite.
Da se nisam žestoko borio za svoj život, možda bih se držao nekog privida iluzije o tome. Kad odložite sve svoje iluzije na počinak, jedva da ima što za pokopati. Da se nisam borila kao lavica i da sam umjesto toga elegantno preminula u svojim ranim četrdesetima – samo da izbjegnem muku od trideset rundi kemoterapije – nikad ne bih osjetila okus kubanskih kukaca ili okus čaja od oleandra. Niti bih se mučio s tri stotine bizarnih i opskurnih alternativnih tretmana koje bi svaka razumna osoba izbjegla.
- Da se nisam žestoko borio, ne bih uzrokovao nevolju onima do kojih mi je stalo, niti bih shvatio duboku usamljenost koju osjećam. Ne bih imao iskustvo voljenih koji jedva čekaju moj odlazak, ne mogu podnijeti moju prisutnost dok mi se zdravlje pogoršava. Doista, da se nisam suočio sa svojim borbama s takvom otpornošću i hrabrošću, možda bih otišao iz ovog života osjećajući se cijenjenijim, poštovanijim i zadovoljnijim, a moje ime ne bi bilo sinonim za bolest.
Doista, jednom sam mislio da hrabrost znači težiti za još jednim danom postojanja. Sada razumijem da prava hrabrost leži u bavljenju potragom. Iz tog razloga, ispričavam se svojoj obitelji, prijateljima i čitateljima zbog dodatne boli, neugodnosti i patnje koju sam prouzročio svojim produljenim i uznemirujućim preživljavanjem, kao i zbog svojih neprikladnih postupaka kao pacijenta s rakom.
Isidora Bjelica izjavila je 28. siječnja 2017. da osjeća potrebu ispričati se samoj sebi što je sve to zahtijevala, priznajući da se u konačnici mora propasti. Molila je da je ne optužuju za njezinu glupost. Živjeti dulje od očekivanog donosi spoznaju o vlastitoj dubokoj gluposti i naglašava koliko je koncept ljudske inteligencije precijenjen.
Mislila je da je njezina bolest posljedica njezine tuge.Bila je uvjerena da njezine nezdrave navike nisu uzrok njezine bolesti, jer nije pušila, pila alkohol, niti se loše hranila. Umjesto toga, osjećala je da tuga, koju je nazivala “galonima boli”, igra značajnu ulogu u nastanku njezinog stanja.
“Suzdržavala sam se od jela slanine i kobasica, a izbjegavala sam pušiti i piti. Tuga najviše izaziva rak, a doživjela sam je puno toga”, iskreno je izjavila.Povezanost s njegovateljima.Isidora je često pričala o svojim vezama s roditeljima. Jednom prilikom je na društvenim mrežama podijelila emotivnu rođendansku poruku za Dimitrija, u kojoj je rekla da on dosljedno pokazuje ljubav prema njoj, za razliku od njene majke.
- – Kroz život sam trpio zbog toga. Moja ljubav prema majci je bezgranična, zato me ova bol tako duboko pogađa. Iz njezine perspektive sve može izgledati u redu, ali ja nisam od onih koji se pretvaraju ili varaju. Kao pisac, ogolio sam svoju dušu svijetu. Kako ne osjećati tjeskobu kad ti majka ode dok si na kemoterapiji ili kad ti sugerira da se zbog teške dijagnoze ne isplati prodati stan? Ona ili kaže tvojoj sestrični: “Ti se pobrini za Willu kad Dorica umre”, ili daje sve stvari tvog djeda tvom bratu, kao da nema kćeri ni unučadi. Isidora se osvrnula na to kako je kroz život voljela svoju majku i sve joj opraštala.
Voljela sam je cijeli život i nastojala sam je razumjeti, ali kad sam i sama postala majka, Shvatio sam da mi razumijevanje izmiče. Moguće je da netko favorizira svog brata ili sestru u odnosu na vlastito dijete, ali sumnjam da ona to shvaća. U njezinom skupu vrijednosti to se smatra normalnim i prihvatljivim. Ona je obrazovana, poštena i divna žena, ali ja sam možda previše složena kći da bi ona to razumjela. Osjećaj je sličan komunikaciji na različitim jezicima tijekom cijelog života.
Neprekidno se trudila zbližiti se s majkom, ali nije uspjela postići taj cilj.Pokušao sam bezbroj puta i surađivao s nekoliko terapeuta, ali nema napretka; prihvaćanje je potrebno s obje strane. Osim toga, iscrpljujuća je napetost između nje i Nebojše, koja traje od prvog dana, jer vjerujem da nije zamišljala mog muža na ovakav način. U konačnici, ljubav je izvan bilo čije kontrole. Brat joj znači sve.