Kao dijete, često sam se budio i čuo majku kako tiho hoda po kuhinji. Nije voljela da je vidimo dok radi, uvijek je govorila da “nije ništa posebno”.
Ali svaki dan, bez iznimke, doručak je bio spreman, školska torba spakovana, a na stolu bi me čekala uredno složena odjeća.
Odrastajući, mislio sam da je to jednostavno ono što mame rade. Nisam se nikada zapitao odakle joj snaga da svaki dan počne prije nego što svi ustanu, a završi zadnja, kad svi već spavaju.
Tek kad sam napunio dvadeset i jednu, slučajno sam saznao istinu.
Radio sam noćnu smjenu i stigao kući ranije nego što je očekivala.
Ušao sam u kuhinju i zatekao majku kako šije dječiju odjeću. Na stolu su bile narudžbe iz prodavnice za koju nikada nisam znao da radi.
Pogledala me iznenađeno.
– Treba nam novac, sine… a nisam htjela da ti brineš.
Tad sam primijetio da su joj ruke bile crvene i ispucale od rada, a oči umorne od nespavanja.
Godinama je ustajala u 5 ne zato što je voljela rani doručak… nego da bi platila račune, kupila knjige za moju školu, i da nikada ne saznam koliko joj je bilo teško.