Ljubica je bila nepismena, gatala je po Sutomoru da prehrani njih 11: Optužili je za trgovinu decom, a Kusturica od nje napravio zvezdu

Podeli objavu

U današnjem članku osvrnućemo se na život i delo Ljubice Adžović, žene čija je sudbina i talenat ostavio neizbrisiv trag u svetu filma. Rođena u Skoplju, Ljubica nije imala formalno glumačko obrazovanje, ali je posedovala nešto mnogo vrednije  autentičnost, nepatvorenu emociju i harizmu koje su je činile posebnim likom na velikom platnu.

Njena priča nije samo priča o glumi, već o snazi duha i nepokolebljivosti u borbi za život i porodicu.Ljubica je otkrivena od strane proslavljenog reditelja Emira Kusturice, koji ju je prvi put ugledao u malom romskom naselju Zaograd, nedaleko od Sutomora. Život u skromnim uslovima, okružena brojnim članovima porodice, nosila je svakodnevno breme neizvesnosti i brige o deci, dok je istovremeno uz pomoć karata sudbine pronalazila način da ih prehrani. Taj susret za Kusturicu je bio sudbinski – u njoj je prepoznao prirodni talenat i odlučio da joj pruži priliku da zablista pred kamerama. Ta prilika bila je početak njene jedinstvene karijere, a njena energija i neiskvarena iskrenost su se pokazale kao neprocenjivi kvaliteti.

  • Prvi put je na filmskom platnu zasijala 1988. godine u Kusturičinom filmu Dom za vešanje, gde je odigrala ulogu babe Hatidže. Iako nije bila profesionalna glumica, njena izvedba bila je toliko upečatljiva da je odmah privukla pažnju i kritike i publike. Ta uloga joj je donela put na prestižni Festival u Kanu, što je za jednu običnu ženu iz Crne Gore predstavljalo gotovo nemoguće ostvarenje. Ljubica je tada pokazala da je pravo bogatstvo umetnosti upravo u iskrenosti i životnoj energiji, a ne u formalnoj školi i tehničkoj savršenosti.

Njen rad sa Kusturicom se nastavio i u filmu Crna mačka, beli mačor iz 1998. godine, gde je briljirala kao baba Sujka – lik koji je bio istovremeno karakterni, duhoviti i duboko životni. Kroz ovaj lik protkana je filozofija jednog naroda, a Ljubicina gluma prenela je na ekran slojeve njihove kulture i duhovnosti. U toku snimanja razvila je i snažnu prijateljsku vezu sa Brankom Katić, glumicom koju je oslovljavala kao „pravu unuku“. Ta veza pokazuje koliko je Ljubica bila topla i ljudska osoba, unatoč životnim teškoćama.

Iako je imala priliku da radi u inostranstvu, naročito u Nemačkoj, Ljubica je odlučila da odbije te ponude. Njena lojalnost prema Kusturici i vera u njegovu viziju bile su jače od bilo kakve spoljne ponude. Smatrala je da jedino sa njim može u potpunosti da iskaže svoj glumački potencijal. Ova odluka govori mnogo o njenom karakteru – bila je žena koja je vrednovala iskrenost i integritet, i nikada nije odstupala od svojih uverenja.

  • Porodični život Ljubice bio je bogat i ispunjen, ali i pun odgovornosti. Rodila je devetoro dece, a broj unučadi i praunučadi joj nikada nije bio poznat. Sve što je činila, pa čak i bavljenje gledanjem u karte na plaži u Sutomoru, radila je iz duboke ljubavi i potrebe da prehrani svoju veliku porodicu. Ta svakodnevna borba, spoj običnosti i žrtve, dara i stvarnosti, činila je Ljubicu osobom koja je zračila posebnom snagom i autentičnošću, i koja je plijenila pažnju i van filmskog sveta.

Poslednje godine svog života provela je između Francuske i Švedske. Godine 2001. zatražila je politički azil u Francuskoj, navodeći da se boji crnogorske mafije, što ukazuje na složenost i težinu njenog života van filmskih uloga. Ipak, nekoliko godina kasnije se vratila u Crnu Goru, gde je nakon kratke bolesti preminula u 82. godini. Njena smrt označila je kraj jedne epohe i ostavila tugu u srcima mnogih.

Nažalost, njene poslednje godine obeležene su i jednom nepravednom i lažnom optužbom. Neposredno pred smrt, pojavila se netačna vest u medijima, koja ju je bez osnova povezivala sa trgovinom decom. Ta lažna informacija, koju je greškom prenela jedna agencija, izazvala je veliku bol i šok u porodici Adžović, ali je ubrzo i demantovana. Ipak, ovaj događaj ostaje senka na njenom sećanju, još jedan dokaz koliko nepažljivost medija može povrediti nevine.

Nakon njenog odlaska, Emir Kusturica je javno izrazio duboku tugu i poštovanje prema Ljubici. On je govorio o njoj kao o retkom talentu koji se rađa jednom, osvrćući se na svaku zajednički snimljenu scenu kao neponovljivo iskustvo. Njegove reči ističu koliko je Ljubica bila više od glumice – bila je inspiracija, dragulj neizbrisiv u filmskoj umetnosti.

Ljubica Adžović ostaje upamćena kao žena života i umetnosti. Bila je gatara, majka, glumica i prijateljica. Njeno ime možda nije često na naslovnicama ili u zvaničnim filmskim leksikonima, ali je zauvek urezano u srcima svih koji su imali priliku da je gledaju ili poznaju. Njena priča nas podseća na to koliko je prava umetnost uvek više od same tehnike – ona je život, bol, radost i nesalomiva snaga jednog čoveka.

 

 

 

Slične objave

Priča o hrabrosti, ljubavi i nasleđu

U svakoj porodici postoji “onaj jak”. Ne zato što je najglasniji ili traži pažnju, već zato što nosi teret koji drugi ne žele da podnesu. U mojoj porodici, biti “jak” značilo je da sam često dobijala manje pohvala i podrške, a očekivalo se da dajem više — više rada, više brige, više osmeha. Dok je […]

Ljubav bez garancija i lekcija koju nisam 0čekivala

Od njegove pete godine odgajam svog pastorka, Oskara. Tada je bio tih dečak sa prevelikim rancem i premalo reči, tek nakon gubitka svoje majke. Nikada nisam pokušavala da je zamenim. Poštovala sam njeno sećanje — spremala njena omiljena jela na njen rođendan, ostavljala fotografije u Oskarovoj sobi i vodila računa da zna da je potpuno […]

Čim je moj muž čuo vijest,problijedio je,postao je jako nervozan…

U današnjem članku donosimo priču koja je duboko potresla svakodnevicu jednog para, otkrivajući koliko jedan tren može promijeniti tok života. Riječ je o emotivnom preokretu koji je unio nemir, nesigurnost i tiha pitanja u brak za koji se činilo da čvrsto stoji na nogama. Sve je počelo jednom naizgled običnom jutru. Njen suprug, čovjek poznat […]

Prerušio sam se u beskućnika, a prišao mi je onaj ko ima najmanje

Ljudi u zadnje vrijeme vole da rade kojekakve “društvene eksperimente” gdje se preruše u bespomoćnu i siromašnu osobu da snime reakcije drugih. Danas otkrivamo šta je doživio čovjek koji se obukao kao beskućnik. Tog jutra, obukao sam poderani kaput koji mi je prekrivao lice i sjeo na hladan pločnik kako bih naučio nešto što me […]

Da li je vreme za redefinisanje tradicije prezimena u braku?

Promena prezimena je jedno od nasleđa patrijarhalnog društva, koje gotovo uopšte i ne preispitujemo. Obično do momenta kada same treba da razmislimo o tome, jer se nalazimo pred stupanjem u brak. Ovaj običaj je duboko ukorenjen u tradiciji mnogih kultura, u kojima žena udajom prelazi u muževljevu kuću i porodicu. Nošenje njegovog prezimena je zvanična... Read more »

Starac mi je rekao nešto što nisam mogao zaboraviti

Naše društvo sve više demonizira starije ljude jer čim prestanu raditi, svi ih kritikuju da su samo teret, ali ne smijemo zaboraviti da su stari ljudi zapravo izvor znanja i mudrosti u našem društvu. Autobus je bio pun, putnici umorni, a svaki pojedinac imao je svoj svijet. Međutim, stariji čovjek koji je ušao u autobus […]
- Advertisement -