LJUBAVNA PRIČA IZ JUGOSLAVIJE KOJA KIDA DUŠU: Poslije njega nikad nije pogledala DRUGOG, a malo koje IMAO ono što su ONI!

Podeli objavu

Svaka ljubav ima svoju jedinstvenu priču – neke ljubavi imaju sretan, a neke tragičan kraj, dok su rijetke one koje postanu besmrtne, živeći kroz vrijeme i u srcima onih koji su ih doživjeli. Jedna od tih besmrtnih ljubavi bila je ljubav čuvene pjevačice Josipe Lisac i njenog izabranika Karla Metikoša. Njihova ljubav nije bila obična, bila je posebna, duboka, vječna – iako nije trajala do kraja života oboje, njena snaga i ljepota nikada nisu izblijedjeli. Ova ljubavna priča od samog početka bila je prava sudbina, koja je ostavila neizbrisiv trag u povijesti, kako njihove, tako i glazbene scene.

Josipa je Karla upoznala davne 1971. godine, a odmah su osjetili da su jedno za drugo. Bilo je to kao da je sudbina odlučila da ih spoji. Josipa se sjeća tog trenutka, kao da je bio urezan u njenom sjećanju zauvijek: – „Pa tako, pogledali smo se i od tada smo zajedno. Zbilja smo se pogledali“, ispričala je Josipa u jednom intervjuu, a u njenom glasu bilo je moguće osjetiti da nijedna riječ nije mogla opisati snagu tog trenutka. To je bio početak njihove ljubavi, ljubavi koja je od tada postala nerazdvojna i koja će trajati i dalje, u srcima svih koji su ih voljeli.

  • Njihov odnos bio je temeljen na ogromnom međusobnom poštovanju, razumijevanju i podršci. Komunikacija je bila ključna za njih – kroz razgovore su rješavali sve nesuglasice, a to je činilo njihovu ljubav još jačom. Josipa je na svom Instagram profilu podijelila svoja razmišljanja o tome: „Nikada nismo razgovarali onako monstruozno kako ja danas čujem ljude da razgovaraju. Nikada nismo jedno drugome opsovali ili zalupili vratima. Šta smo si imali da kažemo, rekli bismo odmah, nismo ostavljali za kasnije.

Sve smo rješavali razgovorom. Kad bi neko od nas bio indisponiran ili pod stresom, drugi bi ga dizao, tako smo se smjenjivali i funkcionisali“. Njenim riječima odražava se duboka povezanost između njih, povezanost koja je bila mnogo više od samo ljubavi – to je bila prava simbioza dvije duše koje su znale kako se voljeti, poštovati i podržavati.

Karlo je uvijek o Josipi govorio s najvećim poštovanjem i ljubavlju, a njihova veza bila je pravi umjetnički spoj. Bili su različiti i jedinstveni, stvarali su glazbu koju su samo oni mogli razumjeti, iako mnogi nisu shvaćali njihovu umjetnost. Karlo se često sjećao prvog susreta sa Josipom, kada su im pogledi slučajno sreli u Petrinji, 1971. godine. – „Kad sam se vratio u Zagreb, shvatio sam da se muzička scena promijenila.

  • Došli su novi ljudi, grupe su rasle kao gljive poslije kiše, nisam znao ko je ko… Ali nekako sam se utopio u tu kolotečinu, imao gaže i jednog dana otišao u Petrinju, sreo Josipu Lisac, naši pogledi su se sreli – ko u priči – i od tada se više nismo rastajali. Od 1971. godine. Bio sam oduševljen i njenim pjevanjem i načinom na koji se ponašala… Onda sam se do ušiju zaljubio i tako“, govorio je Karlo, govoreći o trenutku kad je pronašao ljubav svog života.

Iako se nikada nisu vjenčali, Josipa i Karlo su zavjetovali svoju ljubav na vječnost, vjerujući da će trajati do kraja njihovih života. Nažalost, sudbina je bila nemilosrdna i 1991. godine, Karlo je preminuo u svojoj 51. godini. Smrt je prekinula njihovu ljubav, ali nije mogla ugasiti uspomenu na nju. Josipa je ostala vjerna Karlu, čak i nakon njegove smrti, posvećujući mu pjesme, pisma i najljepše riječi koje su bile samo njegove. Njegova smrt nije značila kraj njihove ljubavi – ljubav je ostala živjeti u njenim pjesmama i uspomenama koje su vječno povezivale njih dvoje.

Josipa je nakon Karla ostala sama, a njeno srce je bilo ispunjeno samo uspomenama na svoju prvu i jedinu ljubav. Nikada više nije doživjela drugu ljubav, a za to je imala jednostavno objašnjenje: – „Nisam, jer mi je srce puno i u njega više ništa ne može da stane“, priznala je Josipa, s tugom u glasu. Njen pogled na ljubav postao je tužan, ali istovremeno i duboko snažan, jer ljubav koju je imala prema Karlu bila je toliko posebna i neizmjerna da nijedna druga ljubav nije mogla zauzeti njegovo mjesto.

Ova ljubavna priča Josipe Lisac i Karla Metikoša ostaje vječna, kao inspiracija svima koji vjeruju u ljubav koja prelazi granice vremena i prostora. Iako su se njihovi fizički putevi razdvojili, njihova ljubav traje u njihovim pjesmama, njihovim pričama, i u srcima svih koji su imali privilegiju da ih poznaju i svjedoče njihovoj nevjerojatnoj ljubavi.

Slične objave

Priča o hrabrosti, ljubavi i nasleđu

U svakoj porodici postoji “onaj jak”. Ne zato što je najglasniji ili traži pažnju, već zato što nosi teret koji drugi ne žele da podnesu. U mojoj porodici, biti “jak” značilo je da sam često dobijala manje pohvala i podrške, a očekivalo se da dajem više — više rada, više brige, više osmeha. Dok je […]

Ljubav bez garancija i lekcija koju nisam 0čekivala

Od njegove pete godine odgajam svog pastorka, Oskara. Tada je bio tih dečak sa prevelikim rancem i premalo reči, tek nakon gubitka svoje majke. Nikada nisam pokušavala da je zamenim. Poštovala sam njeno sećanje — spremala njena omiljena jela na njen rođendan, ostavljala fotografije u Oskarovoj sobi i vodila računa da zna da je potpuno […]

Čim je moj muž čuo vijest,problijedio je,postao je jako nervozan…

U današnjem članku donosimo priču koja je duboko potresla svakodnevicu jednog para, otkrivajući koliko jedan tren može promijeniti tok života. Riječ je o emotivnom preokretu koji je unio nemir, nesigurnost i tiha pitanja u brak za koji se činilo da čvrsto stoji na nogama. Sve je počelo jednom naizgled običnom jutru. Njen suprug, čovjek poznat […]

Prerušio sam se u beskućnika, a prišao mi je onaj ko ima najmanje

Ljudi u zadnje vrijeme vole da rade kojekakve “društvene eksperimente” gdje se preruše u bespomoćnu i siromašnu osobu da snime reakcije drugih. Danas otkrivamo šta je doživio čovjek koji se obukao kao beskućnik. Tog jutra, obukao sam poderani kaput koji mi je prekrivao lice i sjeo na hladan pločnik kako bih naučio nešto što me […]

Da li je vreme za redefinisanje tradicije prezimena u braku?

Promena prezimena je jedno od nasleđa patrijarhalnog društva, koje gotovo uopšte i ne preispitujemo. Obično do momenta kada same treba da razmislimo o tome, jer se nalazimo pred stupanjem u brak. Ovaj običaj je duboko ukorenjen u tradiciji mnogih kultura, u kojima žena udajom prelazi u muževljevu kuću i porodicu. Nošenje njegovog prezimena je zvanična... Read more »

Starac mi je rekao nešto što nisam mogao zaboraviti

Naše društvo sve više demonizira starije ljude jer čim prestanu raditi, svi ih kritikuju da su samo teret, ali ne smijemo zaboraviti da su stari ljudi zapravo izvor znanja i mudrosti u našem društvu. Autobus je bio pun, putnici umorni, a svaki pojedinac imao je svoj svijet. Međutim, stariji čovjek koji je ušao u autobus […]
- Advertisement -