Misli mu se ponovno vrate u prošlost. Kad ga je Faye napustila, uronio je još dublje u posao. Konačni udarac pogodio ga je šest mjeseci kasnije. Zajam koji mu je banka prije odobrila, neočekivano je otkazan, usprkos reorganizaciji koju je namjeravao provesti. Glasno je opsovao, a onda se zlovoljno nasmiješio. Sada barem može izreći ono što mu je na jeziku. Užasno se naljutio. S trideset i osam godina, čovjek bi trebao imati stanovitu sigurnost u životu. Vjerovao je da je i s njime tako, dok ga nisu zadesila ta dva udarca.
I tako se sada vozio biciklom kroz Montanu. Bio je sretan zbog odluke da dođe ovamo. Nije mu odgovaralo sjediti u Clevelandu i čekati da se sve oko njega sruši. Oduvijek je bio borac. Kad je vidio da više ništa ne može učiniti, uzeo je bicikl, šator i opremu, pa je vlakom krenuo do Wolf Pointa u Montani. Ovdje mu nitko nije mogao dosađivati. Nije bilo ni dobrih prijatelja, koji bi mu izražavali sućut. Nije mu bilo potrebno sažaljenje, nego posao! Jer, što je čovjek bez posla? Odgovor na to pitanje glasio je – ništa. Ponovno je opsovao. Ma što govorili razni mudraci, nitko ga nije mogao uvjeriti da je čovjek bez posla jednak onome s poslom. Nije bio luda. Ne, Rock Bennington to zaista nije bio. Znao je da su neki nazovi-prijatelji sretni zbog onoga što mu se dogodilo. A oni drugi?
Oni su bili previše zaokupljeni samim sobom, da bi se brinuli o njemu. Vozio je sve brže, kao da je na taj način mogao pobijediti srdžbu zbog grubih udaraca koje mu je život nanio. Dakako, to nije bilo moguće – srdžba se vozila zajedno s njim. No, Rock nije osjećao samo srdžbu. Bio je i povrijeđen i na neki način začuđen. Ono što mu je banka učinila, bilo je iz poslovnih razloga, ali Faye…
