Ana i Lech, roditelji osamnaestogodišnje Jolante, bili su na čudu. Još donedavno poslušna i odlična učenica, odjednom je, kako bi govorio njezin otac Lcch, poludjela. Za nju je škola postala glupost, profesori bedasti i konzervativni, a sebe je vidjela jedino na modnoj pisti. Doduše, nije rekla da će prekinuti školovanje dok ne maturira, ali stoje to značilo i što uopće samo matura danas znači? Ništa. Ako imaš neke veze, možeš biti negdje neko piskaralo i cijeli život tek životariti.
Da se to desilo bilo kome drugom, još bi nekako i razumjeli, sve bi prebacivali na nedovoljnu pažnju roditelja, ali njima, sveučilišnim profesorima, ljudima koji su cijeli život živjeli medu knjigama, koji su odgajali svoju jedinicu da ide njihovim putem, a doživjeli su ono ne samo čemu su nisu nadali, nego što ih je sluđivalo.
Sve je bilo dobro dok su oni to smatrali hirom, mladenačkom zanesenošću, ludilom koje će je popustiti samo je treba pustiti da se izludira, pa kad vidi kamo to vodi, sama će odustati. Ali, kako je ona bivala sve upornija, kako se upisala i na tečaj manekenki, kako je sve šeće izbivala i iz škole i iz kuće, alarm je zazvonio. Da ne bi pogriješili, kao ozbiljni ljudi posavjetovali su se i s jednim svojim prijateljem, psihijatrom, koji im baš i nije davao velike nade da će biti onako kako oni misle, ali kad si u situaciji u kojoj su oni bili, misliš da ni on ne zna baš sve.
– Ja ne vidim zašto vi od toga pravite dramu? Ako nju to zanima, ako se nađe u tom pozivu, ako bude, stoje i još najvažnije, sretna, budite i vi. Mi smo konzervativni kad su takva zanimanja u pitanju, u nama je još ostao “duh zdravog socijalističkog života”, mi preziremo sve ono što je “došlo sa zapada”. To su gluposti! Ona ima sve preduvjete da postane sjajna u tome poslu. Pametna je, lijepa je, ima figuru koja će privući mnoge ljude na revije, a da i ne govorim o naslovnicama svih modnih časopisa. Samo je, molim vas, ne gnjavite.
– Zar se to uopće može nazvati poslom? -Lech se nije dao.
– Može i mora. I možda bi se iznenadio kad bih ti rekao da je to i teže od onoga što ti i ja radimo. Da nije tako, ne bi takvih djevojaka bilo, onih vrsnih, tako malo. A one koje uspiju, divi im se svijet. Ja ne kažem da ne bih i ja brinuo, ali bih pazio što bih i kako bih s njom uopće razgovarao. Ako hoćete, mogu i ja, samo mislim da bi to bilo loše. Ona smatra da ima pravo izbora, ona vam je, konačno, sve to iskreno i rekla, a neke njezine primjedbe na sve nas, pa i na školu, i nisu baš bezvezne. Vi doista morate paziti da vam jedino dijete ne ode od kuće, jadno i neshvaćeno, jer tek bi tada mogli nastati problemi. Iako su i Lech i Ana imali na umu što im je ovaj čovjek rekao, teško se baš uvijek bilo disciplinirati i ne reći baš ništa kad bi ona počela svoju priču o “pistama koje joj život znače”.
– Ne znam gdje ti to misliš graditi karijeru, Jolanta? – upitala ju je majka kad su se vraćale s nedjeljne mise i sjele u slastičarnicu popiti kavu.
– Oh, kad maturiram, onda ću se baciti na ovaj posao.
– Samo tako? Nazvat ćeš nekoliko agencija i ljudi iz njih će dotrčati k tebi, sretni što si ih uopće nazvala? – ironična je bila Ana.
– Mama, više bih ti rekla kad ne bih osjetila te žalce ironije u tebi. Ja znam što želim, ja znam i kako ću to postići i svaka druga majka bi bila sretna zbog toga, a ti ne samo da to nisi, ti me priječiš na najgori mogući način da sve to realiziram. I reći ću ti sad nešto što neću više nikad ponoviti – krenut ću putem koji sam si zacrtala, ostvarit ću tu karijeru, pa ma što ti i tata mislili o tome. Ne znam jeste li svjesni da vi, zapravo, niste sigurni ne u mene, nego u sebe.
Ocjena čitalaca
[Ukupno: 0 Average: 0]