Tesa Filding je oduševljeno posmatrala rađanje zore na horizontu iznad okeana. Ništa nije moglo biti ljepše od mjesta gdje je ona sada stajala, miljama daleko od Vaikikijevih čari. Ovdje je sunce sijalo nad palmama i planinama i nad svjetlucavom plavom vodom. Svojim zracima je milovalo egzotično cvijeće i bijeli pijesak na gotovo pustim plažama. A to „ovdje“ je bio Oahu, istočni dio istoimenog ostrva. I za Tesu, taj Oahu bio je njen dom. Tesa je bila porijeklom iz Kanzasa i voljela je Kanzas, voljela je ona beskonačna prostranstva pod žitom i kukuruzom, kao i srdačne ljude koji su vjerovali da se marljivim radom može sve postići. Nije bilo nešto što joj se nije dopadalo u Kanzasu. Nije se moglo reći da je Havaje više voljela. Jednostavno, ovdje je u malom hotelu “Aikane” u zalivu Onomahu bila jako potrebna.
Biti jako potreban, po Tesinom mišljenju, predstavljalo je smisao ljudskog života.
– Znala sam da ću te tu naći.
Tesa se okrenula i oduševljeno zagrlila krupnu ženu koja se pojavila na balkonu.
– Nola, zašto se uvijek tako šunjaš?
– Da imaš šestoro djece i ti bi se tako šunjala. Kako bi inače doznala šta se dešava?
Tesa se osmijehnula.
– Ja imam samo dvoje, ali počinjem da te shvatam. Da li si dovela sa sobom Skejts i Lani?
– Nisam. Još su spavali. Doći će kasnije.
– Da li je doručak gotov?
Nola stavi ruke na svoje široke bokove.
– Da li je doručak ikada kasnio?
– Htjela sam samo da saznam šta imam za doručak.
Nolino lice se razvedri. Ona je bila žena krajnosti, žena kojoj se neko dopadao ili nije dopadao na prvi pogled. Za nju nešto između nije postojalo i rijetko je mijenjala svoje mišljenje. Voljela je Tesu. Kako i ne bi voljela ovu mladu ženu koja je napustila svoj svijet i došla ovamo da se stara o svom polubratu i polusestri, koje nikada ranije nije vidjela i tek nedavno je saznala da postoje?
– Imamo voćni čaj, svjež kokosov hljeb, voćnu salatu i rovita jaja – rekla je Nola.
– Jutros kada sam se probudila, znala sam da sam na nebu.
