Idući na posao, Šarlota se trudila da razbije ogorčenje i bijes zbog „Petrohemijske industrije –Senford“ ali to je bilo zaista teško. Pogledala je svoj lik u staklu izloga. Pod ovakvim okolnostima, lice će joj prije vremena postati umorno i izborano.
U posljednje vrijeme, ujak Džo je više nego ikad brinuo za njihov finansijski položaj. Možda zato što je počeo da osjeća krivicu što je sjedio kod kuće dok je ona radila. Najzad, on i nije tako star. Međutim, trebalo bi da se pomiri sa onim što se dogodilo. Prilikom požara koji je izbio na izvorištu nafte, ujak Džo se povrijedio i sad više nije mogao da se bavi tim poslom. Trebalo bi da je srećan što je uopšte ostao živ pored takvog požara.
Na žalost, Šarlota je morala da se zaposli u toj istoj firmi, jer ni u jednoj drugoj firmi u okolini nije mogla da nađe posao. Nove kancelarije ove firme bile su završene upravo kad je ona diplomirala, i bila je zaista ponosna što je tamo radila sve dok ujak Džo nije bio primoran da napusti posao. Iako je poslije te nesreće ostao hrom, nije dobio nikakvu penziju. Šarlota nije nikako mogla s tim da se pomiri, ali on bi na njena nagovaranja samo nemoćno slijegao ramenima. Izgleda da “Petrohemijska industrija – Senford” nije baš neka naročito plemenita firma i sigurno ga je na ovaj način kažnjavala zbog njegove nepažnje.
Zbog toga je Šarlota bila zaista ogorčena na svoje poslodavce. Otac joj je umro još kad je imala pet godina i od tada su ona i majka živjele kod ujaka Džoa. Prije četiri godine umrla joj je i majka i ujak Džo joj je ostao jedini rođak.
– Dobro jutro, Šarlota! – Pozdravio je policajac dok je prolazila pored njega, osmjehujući joj se s divljenjem.
Izgledala je zaista lijepo, mada ona to jutros nije osjećala. Njena gusta, smeđa kosa se presijavala na jutarnjem suncu. Njene zelene oči bi se obično smiješile, ali su sada bile zamišljene. Bila je u svom „kancelarijskom odijelu“, njen elegantan plavi kostim i bijela bluza davali su joj izgled žustre sekretarice, što se sviđalo njenom šefu, gospođi Atkinson.
– Dobro jutro, gospodine Rejnoldse! – Nasmiješila se na način koji je njenom lijepom licu davao čaroban sjaj, ali taj osmijeha je ubrzo nestao. Bila je suviše zabrinuta. Poželjela je da se vrati i porazgovara s ujakom. Ali, to bi zapanjilo gospođu Atkinson. Šarlota nije nikad kasnila i nikad nije bila nemarna. Gospođa Atkinson bi bez Šarlote bila pretrpana poslom. Imala je u Šarlotu puno povjerenje i oslanjala se na nju još od prvog dana kade Šarlota počela tamo da radi. Sada, sa dvadeset dvije godine, svi su je smatrali najboljom sekretaricom u firmi. Nije smjela da zakasni. Razgovarat će sa ujakom kada se vrati s posla.
Prilazila je raskrsnici još uvijek zadubljena u misli o ujaku, o računima koje je trebalo platiti, kad je neki čudan osećaj da nešto nije u redu trgao iz tih misli i natjerao je da pogleda oko sebe. Tog istog trenutka je shvatila da će doći do saobraćajne nesreće i da nije mogla baš ništa da učini da je spriječi.
Veliki crni “mercedes” išao je glavnom ulicom ka njoj i njegov vozač nije mogao da vidi ono štoje Šarlota vidjela tako jasno. Iz druge ulice su dolazila još jedna kola čiji vozač nije namjeravao da zastane ispred znaka za prvenstvo prolaza. Iako ni jedna od tih dvojih kola nisu jurila, zvuk udarca metala o metal odjeknuo je čitavom ulicom.
