Ljeto u Irskoj

Holly je zaustavila kobilu na uzvišici i blago je pomilovala po grivi. Dugi je galop objema prijao.
– Dobra curica, Becky – rekla je Holly, umirujući kobilu, te opustila uzde.Kobila se pognula i čupnula nekoliko vlati trave. Miris konja miješao se u toplome večernjem zraku s mirisom svježe pokošene trave. Holly se opustia i prešla pogledom preko krajolika.
Kako je voljela taj kraj! Planine Wicklower, prostrane, u blago zelenilo uronjene livade, rijeku što se u lukovima vijugala krajolikom i, naravno, svoju najvoljeniju farmu. Holly se ispravila. Farma nije pripadala njoj, već njezinu bratu Flynnu. Ali Flynn je više nije htio, htio je u Australiji započeti novi život. Pomisao na to pokvarila joj je raspoloženje. Ponovno je osjetila kako je obuzima nervoza, što ju je tijekom proteklih mjeseci tako često obuzimala.
S uzdahom je podignula uzde. Besmisleno je bilo previše razmišljati o tim problemima. Morala je dolje u dolini pogledati kako je s jednom ogradom. Radnik na farmi jutros joj je rekao da je oštećena. Holly je potjerala kobilu, krenula je laganim kasom. Lako je pronašla oštećenu ogradu. Šteta je bila znatna i protezala se sve do južne granice farme.
– Kakav gad! – ljutila se Holly nevoljko. Radnik mora smjesta pozvati nekoliko ljudi i popraviti ogradu. Nekoliko je goveda iskoristilo priliku i pobjeglo na susjedni pašnjak. I to baš na pašnjak Montgomeryja Quinlana. Sjahala je i promotrila oštećena mjesta. Odjednom je začula šum. Okrenula se. Još se više naljutila kada je pogledala ravno u oči nasmijana Montgomeryja. U drskome položaju bio je naslonjen na stup ograde.
– Dobra večer, Holly!
– Dobra večer – odvratila je nevoljko, a glas samo što joj nije zatajio.
Uvijek isto. Ona s njim jednostavno nije mogla normalno razgovarati. Montgomery Quinlan bio je vraški privlačan, a opasniji od psa. Holly je ponovno pozornost usmjerila na ogradu, želeći prikriti nemir.
– Zar ti nisam rekao da bi bilo dobro ovdje postaviti električnu ogradu? – rekao je hladno.
– Ne znam o tomu ništa – odvratila je Holly, ne podigavši pogled.
Točno je znala da joj je prigodom posljednjeg susreta baš to rekao. Potajice mu je dala za pravo, ali sebi nije mogla priuštiti električnu ogradu, a ponos joj je zabranjivao da mu to kaže.
– Jedno od tvojih goveda je dolje kraj mojega jezera i ozlijedilo se na žici. Mislim da bi morala pozvati Rossa Murphyja.
No, još i to! Sada ne će morati platiti samo popravak ograde nego još i veterinara. Kao da je čitao njezine misli, Montgomery je rekao:
– Na dulji rok, električna se ograda više isplati.