Milovan Ilić Minimaks preminuo je 2005. godine, ali je i dalje cijenjen kao “kralj televizije”. Njegovi bi programi tijekom emitiranja raščišćavali ulice diljem regije, posebice bivše Jugoslavije. Godine 1967. pokrenuo je svoj radijski program pod nazivom “Minimax” (minimum govora, maksimum glazbe), što je dovelo do nastanka njegovog poznatog nadimka. U roku od samo mjesec dana, emisija je postigla neviđenu popularnost, etablirajući ga kao najomiljenijeg voditelja.
Kultnog pozdrava kojim je započinjao svaki program, “Dragi moji i dragi moji”, zajedno sa završnom rečenicom “Zdravo, nema više”, rado se prisjećaju brojni zaljubljenici u njegov zanat. Ta je posebnost dodatno ilustrirana njegovom dosljednom upotrebom neformalnog “ti” kada se obraća gostima. Čineći to, inicirao je transformativni pomak u domaćem novinarstvu, budući da se takva familijarnost u to doba smatrala pomalo odvažnom.
- Unatoč velikoj popularnosti, emisija je nakon pet godina ukinuta, opravdana tvrdnjom da je trashy i kič. Milovan je odmah pokrenuo novu emisiju koja se emitirala nedjeljom u podne. Ovaj novi pothvat bio je kultni “Tup-tup”, koji je uživao u impresivnoj seriji od 22 godine.
Također je značajno doprinio televiziji, gdje je postigao najveću slavu. U početku je uz Minju Subotu vodio emisiju “Od glave do pete”, a potom je radio na TV Politici s “Minimaksovizijom”, koja je kasnije prerasla u “Maksoviziju” i “Nedjeljom na Minimaksu”. Njegove su emisije uključivale raznoliku lepezu gostiju, uključujući političare, umjetnike i estradne ličnosti, što je u to vrijeme bio novi koncept.
Preko Minimaxa odigrao je ključnu ulogu u otkrivanju i promoviranju brojnih pjevača u medijskom prostoru, kao što su Lepa Brena, Dara Bubamar, Jama, Wendy, Rokere s Morave, Đorđe Balašević, Rambo Amadeus i Zabranjeno Fušenje. Unatoč golemoj popularnosti emisije, otkazana je nakon pet godina, kritizirana zbog percipiranog smeća i kičastog sadržaja. Ne pokolebavši se, Milovan je odmah pokrenuo novi program koji se emitirao nedjeljom u podne, legendarni “Tup-tup”, koji je uživao u izvanrednoj emisiji od 22 godine.
Također je značajno doprinio televiziji, gdje je postigao najveću slavu. U početku je uz Minju Subotu vodio emisiju “Od glave do pete”, a potom je radio na TV Politici s “Minimaksovizijom”, koja je kasnije prerasla u “Maksoviziju” i “Nedjeljom na Minimaksu”. U njegovim emisijama sudjelovao je raznolik niz gostiju, uključujući političare, umjetnike i estradne ličnosti, što je bio nov pristup za to doba. Minimax je odigrao ključnu ulogu u otkrivanju i promoviranju brojnih pjevača u medijskom prostoru, uključujući Lepu Brenu, Daru Bubamar, Jamu, Wendy, Rokere s Morave, Đorđa Balaševića, Ramba Amadeusa i Zabranjeno Fušenje.
Općepoznata anegdota govori kako je Lepoj Breni dodijelio glasoviti nadimak Lepa. Godine 1981. legendarna pjevačica gostuje u njegovom programu, u kojem Minimax njenom imenu uz Brenu od milja pridodaje i prekrasnu.Tijekom određene faze svog života, Minimkas je bio partner s još jednom ikonskom figurom, Minjom Subotom, jer su oboje bili sastavni dio show programa “Od glave do pete”, gdje su se često međusobno zafrkavali.
- “Minja je, kao što znate, trenutno samac. Dok jedni tvrde da je i dalje premlad i neiskusan za tako značajne izbore, drugi tvrde da je već prešao prikladnu dob, a treći mu primjećuju izbirljivost. Ima i onih koji tvrdi da jednostavno još nije naišao na ‘onog pravog’. Međutim, upućen sam u pravi razlog – Minjin status samca rezultat je toga što su moderne žene izuzetno pronicljive i imaju istančan ukus. Unatoč tome, uvjeren sam da će se Minja na kraju udati… osobito ako postane bogat poput Onassisovih nasljednika. , inteligentan poput Einsteina, a karizmatičan poput Minimaxa”, duhovito je tada komentirao Minimax.
Do kraja osamdesetih godina Minimax je već stekao status legendarne ličnosti jugoslavenskog novinarstva; međutim, javnost je uglavnom ostala nesvjesna detalja iz njegova osobnog života tijekom tog razdoblja. Ipak, postojao je trenutak kada je radijski i televizijski voditelj, ali i aforističar, odlučio javnosti otkriti svoju obiteljsku rezidenciju koja se nalazi u Narodnom frontu u Beogradu.
U jednom dijelu stana živio je sa suprugom Biljanom i djecom, dok je u drugom dijelu stanovao njegov šogor s obitelji.Više od deset godina zamišljali su preseljenje, što ih je navelo da se suzdrže od ulaganja u renoviranja i poboljšanja. Kako je naveo, samo su pripremali kavu za one koji su iskazali interes.
“Cijeli stan je golem, ima nezgrapno konfigurirane sobe i prilično je skup za održavanje, budući da je izgrađen u ranijem razdoblju. Brojni pojedinci iskazali su interes za transakciju ili neki oblik dogovora, no ništa se nije ostvarilo. Tim smo poslovnim posjetiteljima pripremali kavu”, istaknuo je 1989. godine ugledni Minimax.Prostor u kojem živi obitelj Ilić bio je ukrašen nizom slika, naljepnica, plaketa i šešira, među kojima je bila i jedna s vjenčanja koja je svojedobno u trenucima strpana. Djeca su u za to predviđenom kutku izrazila svoju kreativnost slikajući po zidovima i lijepeći plakate.Unatoč povremenim susretima, spajanje obitelji pokazalo se izazovnim zbog raznih obaveza.
– Nešto je veći izazov dogovoriti se da budemo zajedno u stanu sat-dva. Biljana kao stjuardesa često putuje, a djeca su okupirana školom i treninzima tenisa. Osim toga, imam brojne obveze koje uključuju radio, televiziju, estradne emisije i novine. “Najpouzdanije vrijeme da nas nađete je dok spavamo”, primijetio je Minimax, koji je svom sinu dao ime Butragenho, po desnom krilu Real Madrida.Inače se pridržavao načela izbjegavanja društvenih interakcija s javnim osobama unutar svoje privatne rezidencije.
- Ne sjećam se da je ikad u moj dom ušao neki pjevač ili pojedinac iz estrade, jer postoji razlika između profesionalnih obaveza i osobne privatnosti, rekao je poznati novinar, voditelj i humorist. Početkom 2004. godine, dok se suočavao s vlastitim zdravstvenim izazovima i prepoznavao poteškoće oporavka, Minimax je otkrio da je i njegova supruga bolesna. On je bolovao od žutice koja mu je ozbiljno narušila funkciju jetre, dok se ona borila s rakom dojke. Nakon što su se obratili liječniku zbog deformiteta dojke,
Biljani su liječnici dijagnosticirali maligni tumor u četvrtom stadiju, koji je već metastazirao na njezine kosti. Kirurška intervencija više nije bila opcija. Za razliku od supruge, koja je ostala otporna na ovu poražavajuću vijest, Mića je ostao duboko šokiran. Samo tri tjedna prije, njegova jetra je potpuno otkazala. U besvjesnom stanju prevezen je na VMA, gdje je podvrgnut opsežnim pretragama i rigoroznoj terapiji koja je u konačnici dovela do oporavka.
Mićino vrijeme je, nažalost, bilo kratko jer je preminuo u 67. godini života 10. veljače 2005. u Padovi. Smrt je nastupila dok je čekao transplantaciju jetre, mjesec i pol dana nakon smrti njegove supruge Biljane.
Arsen Dedić i Kemal Monteno dogovorili su da novinarska ikona stigne u bolnicu.”Mi smo u to vrijeme na VMA imali transplantacijske aparate, a osoba kvalificirana za izvođenje zahvata nalazila se u Kliničkom centru.” Za premještaj liječnika s Kliničkog odjela na VMA, ili obrnuto, bila je potrebna suglasnost ministarstva, koju ministar, nažalost, nije dao. Dakle, on je čekao operaciju u Italiji, a tamo…
Jedina, da se tako izrazim, pozitivna strana ove situacije je što su zajedno otišli na onaj svijet. Majka je preminula u prosincu 2004., a nakon nje i udovica u veljači 2005. Njihova ljubav jedno prema drugom bila je duboka. Naime, on nije znao da je umrla”, ispričao je Ila, Minimaxov sin i reper, koji je kasnije za “Balkan info” podijelio očevu životnu filozofiju.
“Davno sam javno rekao da je bolje biti oštroumna dvorska luda nego budalasti car.” Drugim riječima, nikad nisam težio ‘velikim’ pothvatima. Isplativije je biti inauguracijski voditelj radija i televizije nego biti rangiran kao 101. romanopisac, 96. pjesnik, 228. slikar ili 1236. političar. Na primjer, pojedinci s talentom ne zahtijevaju fakultetsko obrazovanje, magisterij ili doktorat. Kome je, recimo, bitno da li je Čkalja završio fakultet, da li Džajić govori strani jezik, da li Bata Živojinović ima diplomu glume ili veterine? Ovo je objavio “Yugopapir.
