O Josipu Brozu Titu vođi nekadašnje Jugoslavije i danas se vode brojne rasprave, a jedno od najzanimljivijih pitanja koje ne prestaje zaokupljati javnost jest ono što se zapravo dogodilo s njegovim posmrtnim ostacima.
Od trenutka njegove smrti 1980. godine, pojavile su se glasine koje tvrde da nije pokopan u Kući cvijeća u Beogradu, gdje mu se nalazi službeni grob. Te priče potaknule su razne teorije zavjere koje, i desetljećima kasnije, privlače pozornost kako historičara tako i običnih ljudi.
Josip Broz Tito preminuo je 4. svibnja 1980. godine u 15:05 sati, nakon što je doživio moždano krvarenje i pao u komu. Sprovod je održan četiri dana kasnije, 8. svibnja, i na njemu su prisustvovali brojni svjetski lideri, što ga čini jednim od najvećih diplomatskih okupljanja 20. stoljeća. Ipak, i pored sve pompe i veličanstvene ceremonije, mnogi su sumnjali u ono što se stvarno događalo iza kulisa.
- Prema tvrdnjama Obrena Đorđevića, nekadašnjeg šefa Službe državne bezbednosti Srbije, u lijesu koji je bio izložen u Saveznoj skupštini nije bilo Titovo tijelo, već pijesak, koji je poslužio kao teret. Đorđević je tvrdio da je dio tadašnjeg državnog vrha u početku imao ideju da se Tito balzamira i smjesti u mauzolej sličan onome Lenjinovom u Moskvi. No, zbog različitih tvari koje su mu ubrizgane pred kraj života, tijelo se počelo brzo raspadati, šireći neugodan miris. Zbog toga su, navodno, morali odustati od ideje balzamiranja i simbolično organizirati sahranu bez pravih ostataka.
Upravo zbog takvih izjava, mnogi i danas vjeruju da je lijes u kojem je Tito pokopan zapravo prazan ili da se u njemu ne nalazi njegovo pravo tijelo. Činjenica da je kovčeg bio pokriven jugoslavenskom zastavom i ukrašen crvenom petokrakom nije bila dovoljna da otkloni sumnje. Posjetitelji Kuće cvijeća često se pitaju zašto na njegovoj nadgrobnoj ploči nema prepoznatljivih komunističkih simbola, te takve nedoumice samo dodatno hrane teorije zavjere.
Tijekom obdukcije, koja je trajala oko šest sati, liječnici su se suočili s brojnim izazovima. Dr. Lalević, jedan od njih, kasnije je ispričao kako su, nakon završetka postupka, morali žurno otputovati na Brdo kod Kranja radi odmora i priprema za putovanje plavim vlakom prema Ljubljani. Tamo je tijelo prvo stavljeno u metalnu limenku, zatim u teški hrastov lijes, no detalji o tome gdje je točno sahranjen – ostali su nejasni.
- Tito je bio političar čije su odluke oblikovale tok povijesti cijele regije. Njegov unuk Joška Broz više puta je u intervjuima pokušavao demistificirati brojne priče vezane za djedov život i smrt. U jednom od razgovora naglasio je kako Tito smatra najvećom greškom to što nije iskoristio veto prilikom donošenja Ustava iz 1974. godine. Navodno je deset dana oklijevao s potpisivanjem, jer je bio svjestan da će time oslabiti saveznu državu i otvoriti prostor nacionalizmima koji su kasnije doveli do njezinog raspada. Ipak, kao uvjereni demokrat, prepustio je odluku Skupštini.
Uloga Stevana Krajačića u političkoj dinamici tog vremena bila je presudna. Upravo on je, prema mnogima, osmislio plan za smjenu Aleksandra Rankovića, bliskog Titovog suradnika, koristeći nadzorne uređaje i strategije kontrole kako bi opravdao njegovo uklanjanje. Iako je Ranković bio smijenjen i nadziran, nikada nije javno govorio loše o Titu, što se često tumači i njihovim rodbinskim vezama.
Ni Jovanka Broz, Titova supruga, nije bila pošteđena glasina. Joška Broz tvrdi da ona nije bila gladna moći, već zabrinuta supruga koja je, iz straha za njegovu sigurnost, surađivala s vojnim strukturama i pokušala stvoriti sistem zaštite. Njene brige, međutim, iskorištene su protiv nje. Tadašnji politički protivnici, poput Dolanca i Ljubičića, uvidjeli su priliku da je uklone iz blizine vlasti.
Tijekom sedamdesetih godina Tito je redovno kontaktirao s uglednim osobama iz svijeta, uključujući i poznate holivudske glumce, koji su dolazili u Jugoslaviju radi snimanja filmova. Ti susreti dodatno su gradili njegov imidž kao lidera koji nije pripadao isključivo Istoku ili Zapadu, već je vodio nesvrstani pokret s jedinstvenom političkom linijom.
Unatoč brojnim svjedočanstvima, dokumentima i pokušajima da se istina iznese na vidjelo, pitanje gdje je stvarno pokopan Tito i dalje ostaje otvoreno. Ono što je sigurno jest da će mit o Titu, njegovoj smrti i naslijeđu, još dugo živjeti u pričama, sjećanjima i debatama koje prate povijest ovih prostora.