Kolo sreće

Tako još uvijek prohladna, ožujska jutra svojom su svježinom i blistavošću naviještala dolazak ljepših i toplijih dana, a to je nakon duge i hladne zime bila prava blagodat. Hana, koja je ljeto obožavala, već si je pripremila nešto laganiju odjeću, pa je danas za odlazak na tenis sa svojom kćerkicom obukla svijetle hlače i otvorene cipele, a gore je na kratku majicu ipak obukla sportsku vesticu. Terasa teniskog kluba, na kojoj je ispijala jutarnju kavu s drugim roditeljima bila je u hladovini, pa nije željela da joj bude hladno dok čeka završetak treninga. Hana je radila kao nastavnica engleskog jezika u jednoj osnovnoj školi u njihovom gradu, ali samo pola radnog vremena, pa je tako imala dosta slobodnog vremena koje je rado poklanjala svojoj djevojčici Ingi. Njih su dvije već godinama bile nerazdvojni duo, jer je njezin suprug Robert radeći kao profesionalni fotograf – većinom bio odsutan.
Danas već đačić prvašić Inga je naviknula na to da tate gotovo nikada nema, ali kako je Hana radila sve da ona to ne bi osjetila, ponekad joj se činilo kako je roditeljska uloga koju ona ima prekomplicirana. U većini slučajeva bila je i tata i mama, ali ono što je činila za svoga supruga gotovo nikada nije smjela ni spomenuti jer od nje se jednostavno očekivalo da radi sve ono što on treba, a ne stigne.
Robert je trenutno radio za jednu televizijsku kuću koja je osim dokumentarnih emisija vezanih uz biljni i životinjski svijet izdavala i mjesečni list o istoj temi, pa je već nekoliko mjeseci kući dolazio jednom ili dva puta mjesečno, i ostajao bi samo dan ili dva, tek toliko da promijeni odjeću i pripremi svu potrebnu opremu za snimanje.
U ta dva dana koliko je boravio kod kuće, koliko god se trudio, nikada nije uspio provesti nekoliko kvalitetnih sati sa svojom obitelji, jer svaki bi mu put pažnju zaokupili njemu uvijek prevažni prijatelji ili rodbina, koja također nije imala obzira ni prema njemu, ni prema njegovoj obitelji. Hana se u početku bunila i na sve moguće načine tražila da više vremena provodi s njom i s djetetom, ali kako bi u većini slučajeva ostala razočarana, s vremenom je odustala. Robertu je to odgovaralo, jer tako se barem više nisu svađali, a toga da ju je time u potpunosti udaljio od sebe nije bio svjestan, ili ga nije bilo ni briga.

Cijeli roman “Kolo sreće”