Jedan bogataš je sjedio za stolom u bašti jednog kafića kada mu je iznenada prišla mlada žena u dronjcima sa bebom u naručju i rekla mu da ne želi da prosi od njega novac.
„Molim vas, ne želim vaš novac – samo djelić vašeg vremena.“ – rekla je dok je ležala na pločniku, s bebom u naručju. Grad je bio bučniji nego inače – sirene, smijeh i gužva konobara koji su trčali između stolova pod treperavom rasvjetom. Međutim, za stolom broj 6, dalje od luksuznog restorana, David Langston je ostao nijem. Pogled mu je skrenuo prema stražnjem dijelu posude za vino. Tanak sloj oborina ležao je na površini ceste, ispred njega se nalazila nepromijenjena posuda.
- Mogao je kupiti sve, ali osjećao se prazno. Nakon toga, čuo je glas. „Molim vas, gospodine… Ne želim vaš novac. Pričekajte sada.“ Obišao ju je i promatrao. Ležala je na betonu. Haljina joj je bila potamnjela, kosa u divljoj punđi, a u naručju, koje je bilo prekriveno poderanom dekom, bilo je malo dijete. David je ostao bez riječi. Konobar ju je pokušao odgovoriti od polaska, ali David je samo mahnuo rukom. „Dopustite mu da govori.“ Žena ga je pogledala ravno u oči.
„Moje ime je Claire. Ovo je Lily. Danas sam pokušala pronaći sklonište na tri različita mjesta. Sva su puna. Vi ste jedina osoba za koju sam vjerovala da će slušati.“ David je tromo kimnuo. „Sjednite“, rekao je, a stolice su pomaknute preko stola. Razmišljala je – a zatim odlučila sjesti. Kiša je nastavila padati. Baš kad su im se pogledi sreli, David je osjetio promjenu – kao da će sljedeće riječi imati trajan utjecaj na njegov život. „Ne želim vaš novac“, rekla je Claire tiho, ali čvrsto. Želim da me netko promatra. Da zna da jesam. I da moje dijete zaslužuje priliku.“ David je osjetio težinu u prsima.
Toliko je vremena posvetio bježanju od ljudi i skrivanju svojih emocija ispod slojeva truda i luksuza. „Gdje ćete večeras spavati?“ upitao je. „Ne znam“, priznala je snižavajući korak, „možda na autobusnoj stanici.“ Možda ništa.“ David je zavukao ruku u rukav i pozvao konobara. „Još jedna stolica za damu. Sve što joj treba je ovdje.“ Claire ga je zbunjeno pogledala. „Koji je razlog?“ „Zato što sam jednom želio biti viđen“, glatko je objasnio.
„Nitko nije.“ Nakon večere, Claire mu je objasnila sve informacije koje je imala – majku koju je izgubila, oca koji ju je izbacio i čovjeka koji je nestao čim je čuo da će postati otac. David je čuo što je rečeno i prvi put nakon godina stvarno je obratio pažnju na to. „Jeste li završili s planom?“ upitao ih je dok su svi praznili svoje tanjure. „Imam san“, rekla je tihim glasom. Da jedan dan otvorim malu trgovinu i da Lily sazna o svojoj majci koja nikada nije odustala. Te su se riječi zarile u njegov oklop. Izvukao je posjetnicu iz unutarnjeg džepa i stavio je na stol. Ovo je temelj mog rada. Idite na ovu lokaciju sljedeći dan. Mislit ćete da vas šaljem. Imat ćeš pokrivač preko glave, pomoć i posao ako to želiš.
Claire je zurila u karticu, a zatim ga pogledala emocionalno nabijenim očima. „Nemam načina da izrazim zahvalnost.“ „Nemoj“, rekao je. Samo se pobrini da Lily jednog dana bude svjesna da je netko drugi odlučio podržati te. Razumjet će. Dok je hodala ulicom, David je i dalje sjedio. Kiša je prestala padati, a svjetla na mokrom pločniku su se upalila. Prvi put nakon dugo vremena nije imao osjećaj praznine.
Vjerovao je da je pronašao djelić vlastite osobnosti. Sljedećeg dana, kada je Claire stigla u bazu, primila je potpisani ugovor, kao i ključeve malog stana na recepciji. David je promatrao svoj ured s prozora kada je čuo da je stigla. I pretvarao se da se smiješi. Danas je pravi početak, rekao je sam sebi.
