Ava Hudson prstima prijeđe preko slike koju je imala u ruci. I njoj samoj njeno je ponašanje bilo čudno. Sve je upućivalo na to da se zaljubljuje, a to je bilo posljednje što je željela. Uvijek je mislila da mozak upravlja njenim životom, no sada je došlo vrijeme da se suoči s istinom, a ona nije bila nimalo lijepa. Događalo se ono za što je ona mislila da je nemoguće i bilo je krajnje vrijeme da nešto poduzme. Prepustiti se ljubavi ili pobjeći od nje bila je dilema koja ju je mučila. Imala je razloga da učini i jedno i drugo, ali strah u njoj kao da se počeo gomilati. Bila je dovoljno pametna da opet ne pogriješi. Iza svih prelijepih osjećaja koji su označavali ljubav krila se i opasnost koja ju je tjerala u paničan strah.
Jedino je željela zaštititi sebe od boli, od svega onog što je bilo prisutno u vrijeme su joj bile nesređene, kao i njen život. S trideset godina, koliko je ona imala, trebala je biti pametnija, ali nije očekivala da će upasti u zamku koju joj je srce postavilo. Sjećanje na kratak brak koji je odavno bio prekinut i za koji je nisu vezivale nimalo lijepe uspomene kao da ju je odvraćalo od svih pokušaja da se prepusti ljubavi. Opet je uzela sliku. Joe Roter je bio muškarac o kojem je svaka žena mogla sanjati, a ni ona nije bila izuzetak. Ugrizla se za usnu. Koliko god je mislila da će joj biti lako odreći se svega što ju je vezivalo s njim, težinu tih svojih namjera osjećala je u tom trenutku. Što da radi? Nije mogla s njim prekinuti onako kako je željela. Za to ne bi imala snage, a znala je da je ni on ne bi pustio. Nametalo joj se jednostavno rješenje. Uzela je list papira i napisala kratku poruku. Pogledala je na sat. Joe je radio, ona tu njegovu ljutnju neće vidjeti jer će biti daleko od njega, od grada u kojem ga je upoznala.
Ovdje je došla na ljetovanje i ostala je mnogo duže nego što je namjeavala. Pazila je da Joe ne sazna gotovo ništa o njenom životu, a to joj je i pošlo za rukom. Znao joj je ime, a to mu ništa nije moglo značiti. Bezbroj je djevojaka imalo njeno ime, tako da će jednostavno nestati iz njegovog života isto onako naglo kao i što je ušla. Ustala je, ali su joj oči bile pune suza. Trebala je to učiniti. Morala je, bolje rečeno.
Avanturu koju je doživjela u ovom gradu pospremit će u pretince i nikada ih neće otvarati. Nadala se da će biti toliko jaka da ne misli na prošlost. Dok nije izgubila svu hrabrost, krenula je prema Joeovom stanu. Kad je došla pred vrata, osjetila je kako joj ruke drhte, a srce uzbuđeno lupa.