Jedna mlada žena je na dan kada je njena beba odlučila da dođe na svijet došla u očajnu situaciju jer se njena svekva postavila između nje i njenog muža svojim bizarnim zahtijevom.
Očekivala sam svoje treće dijete, a moje tijelo je već bilo iscrpljeno fizičkim i emocionalnim zahtjevima roditeljstva, ali bila sam spremna susresti svoje dvije djevojčice, koje su se činile da se pojavljuju na svakom koraku. Te večeri, oko 15:00 sati, isprva sam mislila da su se pojavili i drugi porođajni truležnici koji su zapravo bili odsutni. Međutim, ovaj put bol nije prestala. S druge strane, oni su se stalno vraćali u snažniji, složeniji entitet, kao da se moje tijelo pripremalo za rođenje mog djeteta.
Travis… Nazvala sam svog supruga i držali smo se za stol u kuhinji kao jedinu nadu u potporu u nadolazećem kaosu. Prikladno je. I tamo sam, na kratko, pomislila da će sve biti u redu. Travis je stigao, uzeo je ključeve, a ja sam imala tračak nade da su sve loše stvari koje je njegova obitelj počinila posljednjih mjeseci samo prijelazna faza. Da će postati suprug i otac kakvog sam željela. Međutim, ta se vjera raspršila kada je njegova majka Deborah stala na vrata i napravila gestu sličnu prometnom policajcu.
“Kamo misliš da putuješ?” upitala je tonom koji je uglavnom bio sastavljen od ovog potonjeg. Nisam mogla vjerovati da se ovo događa. Očekivala sam dijete, rekla sam, uz malo ili nimalo pomoći. Molim te, distanciraj se. Deborah je upravo imala pauzu. I ja sam bila trudna. Nemoj se pomiriti. Travis nas mora prevesti u trgovački centar – Danas je posljednji dan rasprodaje. Nisam mogla razumjeti izjavu, a Travis… samo je zurio u nju, u mene. Nakon nje, njegova sestra Vanessa uživala je mašući novom torbicom o kojoj su danima razgovarali. u vezi s vrijednošću modnih dodataka više od poroda. Sudjeluješ li zapravo u njihovim pothvatima Sve češće sam ga ispitivala o njegovoj boli. Njegov odgovor bio je sažet, oštar i djelovao je hladno. Ostani miran dok se ne vratim.
- I otišao je. Sa svojom majkom. Sa svojom sestrom. I ostala sam sama, pokušavajući disati tijekom porođaja koji je rezultirao mnom. Nakon 20 minuta, trudovi su postali toliko jaki da sam jedva mogla ostati svjesna. Nestalo mi je vode, a tišina u kući postala je zloslutna. Ništa osim zvuka sata, tihog odjeka vlastitih poziva i osjećaja da vrijeme leti brže nego što mogu shvatiti. Pokušala sam zgrabiti telefon, ali nitko koga bih mogla nazvati nije bio prisutan. Na dan mog vjenčanja, dugogodišnji prijatelj… sve što sam imala bio je strah. Nakon toga, zazvonilo je zvono na vratima. Isprva sam mislila da nešto kopam. A onda novo doba. Tipkanje.
I glas koji godinama nitko nije prepoznao. “Halo? Je li tko prisutan?” Lauren!” Pokušala sam se nasmijati, ali sam na kraju vrisnula. Moja bivša cimerica s fakulteta, koja je slučajno bila prisutna. Možda nije. Možda me je sudbina konačno odabrala za nekoga. Vidjeti žensko lice dok je prepoznavala događaj bilo je gotovo jednako bolno kao i lice radnika: čisti šok učinio ju je odlučnijom. U djeliću sekunde nazvala je 911, u djeliću sekunde me izvela van, u djeliću sekunde me gurnula u auto i prošla kroz svako crveno svjetlo. U bolnici su prepoznali da se događa nešto značajno. Zaposleni su bili monitori s bipanjem, zaposlenici su trčali, liječnici su govorili brzo i izravno, a ja sam se jednostavno trudila ostati svjesna.
Dok se vrata nisu zatvorila. Travis. Njegova majka. Njegova sestra. Putovali su poput oluje, s ljutnjom, s tugom… ali ne zbog mene. Ne zbog djece. Zbog troškova. “Prekinite dramu”, vikao je, a medicinske sestre nisu intervenirale i pustile ga. Ponovit ću to i nakupit ćete nove dugove! Nisi li mogao više čekati? Kad sam mu rekao da iskorištava druge, osjećao sam se kao da sam sakrio pištolj. Sve se dogodilo tako brzo da moj um nije uspio u potpunosti shvatiti, kao da sam samo svjedočio tuđoj priči, a ne svojoj. Liječnici. Vriskovi. Zaštitari. Alarm s monitora. I tama. Probudio sam se sljedeći dan, ali sam shvatio da nešto nedostaje. Prsti su mi otišli do trbuha.
Nije sudjelovao ni u jednoj od igara prvi put u devet mjeseci. Djeca su zdrava, čuo sam buku. Lauren. Moja spasiteljica. Moje sidrište. Objasnila mi je da su djevojčice rođene hitnim carskim rezom, koji je mali, ali snažan, i da se liječe na intenzivnoj njezi. Krvavio sam na način na koji nikada prije nisam. Nakon toga… priča se počela razvijati. Fragment po Fragment. Travis je uhvaćen. Njegova obitelj je pregledana. Detektiv mi je dao cijeli dosje dokaza – bankovne račune, kredite koji su kreirani u moje ime, kreditne kartice koje nisam vidio i hipotekarne dokumente koji su bili krivotvoreni. s mojim potpisom.
Stotine tisuća dolara. Gotovo je. Sve je prebačeno na njegovu majku, sestru i financijske probleme s kockanjem. Najteže je bilo što mi nitko nije rekao. Niti on to radi, niti ne radi. Niti oni. Niti jednom. Možda biste ga htjeli progoniti. Trebali biste, rekao je detektiv. I ja sam donijela odluku da to učinim. U sljedećim mjesecima, moj život postao je zamagljena mješavina sudskih scena, mentalnog zdravlja i brige za dvije mlade djevojke koje su obje bile osjetljive i suočene s laži koju nisam htjela znati. Međutim, s Lauren, s mojim roditeljima, s odvjetnicom Christine koja je sudjelovala u slučaju sa strašću koja me dirnula, počela sam preuzimati kontrolu.
Sud je presudio: Travis je odgovoran za sve optužbe. Utvrđeno je da je počinio zločin. Njegovi roditelji morali su platiti odštetu. A onda i razumijevanje koje nitko nije očekivao. Novac Travisovog djeda za gotovinu. Dva milijuna dolara. Napisano s uvjetom da ako su krivi za nasilje, sav novac se dijeli između djece. Ne njemu. I tako su Grace i Hope obdarene budućnošću koju im njihov otac ne bi osigurao. Tri godine kasnije pronašla sam ih kako žive u dnevnoj sobi naše nove rezidencije. Sada su zdravi, sretnog, okruglog tena. Moj posao je ugodan. Lauren je gotovo povezana s… obitelji.
A pisma koja je Travis pisao iz zatvora bila su otpečaćena u ormaru. Nedavno, kada je Hope pitala gdje sam, rekla sam mu: “Mama, otac je u bolnici.” Objasnila sam joj: “Nemam pojma”, i bila sam spremna odgovoriti prvi put. To svima prenosi odgovornost za njihovu odluku. I to je sve što trebaju shvatiti u ovom trenutku. Ja Prebrodila sam ono što sam trebala iznevjeriti. I nastavila sam postojati, u većoj mjeri nego ikad prije. Jer najuspješniji trijumfi ne postižu se bukom. Oni se podređuju nastavkom života, ljubavi, gradnje i disanja.