Krvni ugrušak ili tromb se može stvoriti bilo gdje u tijelu i može da se kreće našim krvotokom te da dovede do začepljenja pa i smrti. U nastavku saznajte kako da prepoznate ovo stanje.
Unatoč uobičajenoj povezanosti grčeva u nogama s umorom, dehidracijom ili nedostatkom minerala, povremeno su oni pokazatelj značajnijeg problema – duboke venske tromboze. To je stanje u kojem se u dubokoj veni ruke ili noge stvara ugrušak koji može izazvati posljedice opasne po život. Najveća prepreka ugrušcima je njihova nevidljivost. U ranim stadijima simptomi se često smatraju beznačajnima: oteklina, promjene boje kože, osjećaj težine u nogama ili stalni grčevi. Mnogi ljudi vjeruju da su ti simptomi uzrokovani umorom ili fizičkim naporom, ali to nije točno.
Liječnici za Klix.ba bolove koji su iznenadni i zahvataju nogu opisuju kao zahtjeve specijaliste, jer samo pravovremena reakcija može spriječiti značajnije posljedice. Mjehur koji se stvara u nozi nije nužno ograničen na jedno mjesto. Ako završi, može putovati do pluća, srca ili mozga putem krvotoka. U tom trenutku dolazi do plućne embolije, srčanog ili moždanog udara. Simptomi tada postaju ozbiljni: otežano disanje, bol u prsima ili rukama, vrtoglavica i gubitak svijesti simptomi su ove bolesti. Avaz navodi da je ovaj trend u porastu, posebno kod onih koji zbog posla dugo sjede, kao i kod onih koji često putuju na velike udaljenosti zračnim putem.
Prevencija je od velike važnosti. Konstantno kretanje, izbjegavanje dugog sjedenja ili ležanja, uzimanje dovoljne količine tekućine i kontrola tjelesne težine smanjuju vjerojatnost nastanka ugrušaka. Osobama s dodatnim čimbenicima rizika, poput operacija, ozljeda, trudnoće ili genetske predispozicije, često se savjetuje nošenje kompresijskih čarapa ili poduzimanje preventivnih mjera. Radio Sarajevo navodi kako je neophodna edukacija stanovništva: mnogi pojedinci još uvijek ne razumiju simptome vremena zgrušavanja krvi. Ako imate česte grčeve u nogama koje prati oticanje ili promjena boje kože, najbolje je ne čekati.
- Odlazak liječniku i jednostavan ultrazvuk vena mogu napraviti razliku između potpunog oporavka i ozbiljnih komplikacija. Krvne ugruške možemo smatrati tihim protivnicima, ali uz pažnju i pravovremenu reakciju oni se mogu savladati.
dodatni tekst
Rođen je kao Amar, u Sarajevu, a desetljećima nakon završetka sukoba, njegovi ožiljci i dalje su bili prisutni na vanjštini zgrada, ali iu očima ljudi. Živio je s ocem, koji je bio strog i rijetko je govorio ili se smješkao. Nisu imali slike ili temperaturu obitelji u svojoj rezidenciji. Nikada nije dokumentirano da je njegova majka živa: na svako pitanje u vezi s njom odgovaralo se istim praznim odgovorom: “Umrla je dok si bio beba. Ne smiješ ništa više znati. Amar nije znao što mu zapravo nedostaje, jer nije znao definirati što nema. Jedino osvjetljenje koje je doživio kao dijete pružila mu je baka Fadila.
Upućuje ga kako hodati, čuvati tišinu i osjećati ljubav, iako nema komentara na njegovu majku u vezi s tim. Njezine rečenice obično su završavale izjavom: Premlad si da shvatiš. Kao rezultat toga, Amar je odrastao bez pitanja o svojoj obitelji, pa čak i bez interesa za tu temu. Imao je uspješnu karijeru u školi s osmijehom. Kada su učitelji pitali za roditelje djece, Amar je jednostavno odgovorio općim izrazom. Na kraju je prestao postavljati pitanja, prestao je i istraživati sebe. Praznina je postala normativno stanje. Kasnije je postao sociolog i našao se u podrumu svoje kuće.
Dok je pokušavao odgonetnuti što je staro, a što novo, slučajno je naletio na zaboravljenu kutiju. Unutra je bilo nekoliko dječjih crteža, stara plišana igračka i fotografija žene dobroćudnih očiju i širokog osmijeha. Na poleđini je pisalo: “Za mog sina Aleksu.” Ako si ikad željela znati istinu, majko moja. Amar je ostao bez riječi. Aleksino ime za njega nije imalo nikakav značaj, ali je sada imalo sav značaj. Shvatio je da se njegov život raspada u njegovim rukama, da svo znanje koje je imao gubi na značaju. Fotografiju je pozirao ocu. Ženu je izravno ispitivao – tko je ona i zašto je potpisana kao njegova majka. Samir je isprva negirao glasine, zatim je zašutio i konačno se suočio s rokom: istina ili će veza biti iskorijenjena. Uostalom, rekao je. Ena je bila iz Srbije, njegova prva ljubavna partnerica.
Njihova je veza bila jaka, ali je bila predodređena na suprotstavljanje članova obitelji i mržnju tijekom rata. Kad se Amar rodio, na krštenju su mu dali ime Aleksa, to je htjelo spojiti dva svijeta. Međutim, pritisak je bio prevelik. Ena je otišla, a Samir je svom sinu promijenio ime i usvojio ga kao muslimana, vjerovao je da će ga to zaštititi od zla i zlobe. Amarov planet je uništen. Dani su bili posvećeni dugom hodanju, do džamije i crkve, u potrazi za smislom i identitetom.
Shvatio je da mora pronaći svoju majku. Kroz interakciju je saznao da Ena živi u Novom Sadu, nema druge djece. Dao joj je poruku: “Zovem se Amar.” Rođena sam Aleksa. Znači li ti ovo nešto? Dva dana kasnije stigao je odgovor: “Da.” Dešifrirao sam tvoju poruku dok je jecao. Bio sam kukavica. I da, cijenio sam te svaki dan.”