Japan već desetljećima fascinira svijet svojom dugovječnošću. U toj otočnoj zemlji živi najviše stogodišnjaka po glavi stanovnika, a ono što posebno intrigira znanstvenike i promatrače nije samo koliko dugo Japanci žive, nego i kako žive – aktivno, svježe, vedro i s iznimnim osjećajem svrhe.
Stariji Japanci često sami rade u vrtu, planinare, voze bicikl ili sudjeluju u društvenim aktivnostima, i to duboko u osmoj ili devetoj deceniji života.
Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da za to treba zahvaliti genima, no brojna istraživanja i promatranja pokazuju da genetika ima tek manju ulogu. Ono što zaista čini razliku jesu svakodnevne navike – četiri pravila kojih se većina Japanaca drži, a koja postaju posebno važna nakon četrdesete godine.
1. Umjerenost u svemu: pravilo “Hara hachi bu”
Jedno od ključnih japanskih načela zdravlja i vitalnosti jest hara hachi bu – drevna Okinavska izreka koja znači “jedi dok nisi sit oko 80%”. Drugim riječima, Japanci ne jedu do potpunog osjećaja sitosti, nego prestaju kada su zadovoljni, ali ne i prejedeni.
To pravilo, iako jednostavno, ima duboke biološke posljedice: smanjuje opterećenje probavnog sustava, pomaže u regulaciji tjelesne težine, te usporava proces starenja povezan s oksidativnim stresom i kroničnim upalama.
Japanska prehrana također se ističe po svojoj jednostavnosti i ravnoteži. Na tanjurima prevladavaju riba, povrće, fermentirane namirnice poput miso juhe i nattoa, te riža u umjerenim količinama.
Slatkiši su rijetki, a porcije male. Za razliku od zapadnjačke kulture obilja, Japanci su kroz stoljeća razvili kulturu poštovanja hrane – jedu polako, u tišini, često u društvu, i s dubokom zahvalnošću.
Nakon četrdesete godine, kada metabolizam prirodno usporava, ovo pravilo postaje ključno. Umjerenost nije znak uskraćivanja, već svjesnosti – razumijevanja da je tijelu dovoljno manje nego što um često želi.
2. Pokret kao prirodni dio života
Za Japance, fizička aktivnost nije nešto što se “odradi u teretani”, nego sastavni dio svakodnevice. Oni hodaju – puno hodaju. U većim gradovima, poput Tokija ili Osake, mnogi ljudi prelaze i po deset kilometara dnevno jednostavno odlazeći na posao, u trgovinu ili u park.
Na selima, gdje životni ritam djeluje sporije, stariji stanovnici i dalje obrađuju vrtove, brinu o kućnim poslovima ili odlaze u lokalne centre za vježbanje namijenjene starijima.
Posebno su popularne grupne vježbe poput rajio taiso – kratkih jutarnjih gimnastičkih rutina koje se emitiraju na radiju ili televiziji i koje prakticiraju ljudi svih dobi. Ove vježbe potiču fleksibilnost, cirkulaciju i koordinaciju, ali i stvaraju osjećaj zajedništva.
Pokret u Japanu nije natjecanje s drugima, već ritual brige o sebi. Nakon četrdesete, kada tijelo počinje gubiti mišićnu masu i elastičnost, Japanci intuitivno pojačavaju aktivnosti koje čuvaju snagu i ravnotežu – hodanje, istezanje, tai chi ili jednostavno aktivan boravak u prirodi.
Na taj način održavaju vitalnost i sprečavaju pad pokretljivosti koji često pogađa zapadno stanovništvo u starijoj dobi.
3. “Ikigai”: svrha kao pokretač života
Treće pravilo japanske dugovječnosti nije fizičko, već duboko psihološko. Ikigai je riječ koja se teško prevodi, ali najbliže znači “razlog zbog kojeg se svako jutro budimo”. To je osjećaj smisla i unutarnjeg zadovoljstva koje proizlazi iz aktivnosti, odnosa ili ciljeva koji čovjeku daju osjećaj vrijednosti.
Brojne studije pokazale su da osobe koje imaju jasno definiran ikigai žive duže, sretnije i zdravije. U Japanu, mnogi stariji ljudi nastavljaju raditi čak i nakon službenog umirovljenja – ne iz potrebe, nego iz želje da doprinesu zajednici.
U Okinawi, poznatoj po “plavim zonama” dugovječnosti, stariji ljudi često brinu o vrtovima, volontiraju u školama ili vode male radionice tradicionalnih obrta.
Nakon četrdesete, kada se mnogi ljudi u svijetu suočavaju s krizom identiteta, Japanci traže novi ikigai – bilo kroz umjetnost, učenje novih vještina, pomaganje drugima ili brigu o unucima. Taj osjećaj svrhe, kažu oni, najjači je lijek protiv starenja. Jer nije starost ono što iscrpljuje čovjeka, nego gubitak smisla.
4. Društvena povezanost i kultura poštovanja
U Japanu je zajednica temelj stabilnosti. Ljudi se druže, pomažu jedni drugima i osjećaju odgovornost prema obitelji i susjedstvu. Starije osobe nisu izolirane, već poštovane kao nositelji mudrosti i tradicije. Djeca ih posjećuju, susjedi ih pozdravljaju, a lokalne zajednice redovito organiziraju aktivnosti za starije – od čajnih ceremonija do plesova i zajedničkog pjevanja.
Ta društvena povezanost ima dubok utjecaj na fizičko i mentalno zdravlje. Istraživanja pokazuju da osobe koje održavaju bliske odnose i sudjeluju u društvenom životu imaju manju vjerojatnost za depresiju, kardiovaskularne bolesti i kognitivni pad. Japanci to ne doživljavaju kao “društvenu obvezu”, nego kao prirodni ritam života.
Nakon četrdesete, kada se mnogi ljudi u drugim kulturama počinju povlačiti iz društvenih krugova, Japanci čine suprotno – oni njeguju odnose. Pozivaju prijatelje na čaj, sudjeluju u lokalnim festivalima, idu zajedno u planine ili se upisuju u kulturne radionice. U toj jednostavnoj praksi krije se njihova emocionalna mladost.
Tajna vitalnosti nije u čudu, nego u dosljednosti
Japanska dugovječnost nije rezultat magične dijete ni genetskog nasljeđa. To je spoj discipline, kulture i filozofije života koja promiče ravnotežu. Nakon četrdesete godine, kada tijelo i um prolaze kroz prirodne promjene, Japanci ne odustaju od sebe – naprotiv, oni tada počinju svjesno živjeti.
Njihova tajna može se sažeti u četiri jednostavna, ali moćna pravila:
jedi umjereno,
kreći se svaki dan,
njeguj svoj ikigai,
i ostani povezan s drugima.
Ono što ih razlikuje od ostatka svijeta jest činjenica da ta pravila nisu privremeni izazovi ni trendovi, već način života. Možda upravo zato, kada japanski starac od 85 godina lagano vozi bicikl niz ulicu, osmjeh mu nije slučajan. On zna ono što mi tek učimo – da vitalnost nije pitanje godina, nego izbora koji ponavljamo svakoga dana.
odmorimozak.com