Bilo je to jako ružno vrijeme za mene. Doduše, prethodni nije bio puno bolji. Nakon završene vojne akademije promaknuti smo i raspoređeni na dužnosti ranije nego što je planirano. Prvi, drugi i treći rat. Vidio sam rane, zarobljenike, puno krvi, au ratu čovjek više nije čovjek, barem ne onakav kakav bi trebao biti. Svašta se dogodilo i izgubio sam najboljeg prijatelja.
Za nas starije, barem za većinu nas, djeca s kojom služimo su naša djeca. Mi smo im otac i majka. Oni su naši sinovi. Tako ih osjećamo i tako se ponašamo prema njima, barem je većina nas takva. Pa, ne trebam vam valjda ovdje pričati o tome kako je roditeljima koji tuku svoju djecu. Možete li zamisliti kako to mora biti roditelju koji je izgubio mnogo djece?
- Nakon zadnjeg rata proveo sam pola godine u vojsci i nakon svih ovih godina odlučisam skinuti uniformu. Politika je imala toliki utjecaj na vojsku, ali ja je tamo ipak nisam našao. Nije više ista vojska kao prije. Napustio je vojsku i sa ženom i dvoje djece otišao u inozemstvo kod njene majke. U početku je išlo dobro, ali smo se nakon nekog vremena razišli zbog zajedničke krivnje. Rastanak i razvod vrlo su bolne i teške stvari. Svatko tko je prošao kroz ovo zna o čemu pričam.
Nastavit ću živjeti sama kao žena s djetetom.Tamo gdje sam živio, takozvane tobacco shopove nedjeljom nisu radile, pa sam odlazio u trafiku kod gradske vijećnice, koja je bila udaljena samo desetak minuta hoda, tamo sam kupovao cigarete i novine, sjeo piti kavu i čitati novine. Prije nego što nastavim sa svojom pričom, mislim da je važno reći da sam i ja kršten, praznici su se uvijek slavili u kući mojih roditelja, a kao dijete su me vodili u crkvu za velike blagdane, ali nikad nisam posebno vjernik.
Vjerojatno i zato što me bivša JNA drugačije odgojila, a i kasnije kada su svi bili “posrbljeni” prvi cilj mi je bio spasiti svoj narod i naravno sebe. Ponekad počnete razmišljati o tome što bi i kako u nekoj situaciji moglo spasiti vas ili vaše ljude od smrti, ali nikako ne shvatite da je to Gospodin…
Tako sam te nedjelje u lipnju kao i obično otišao kupiti cigarete. Ulice su bile poluprazne. S ove strane ulice kuda sam išao nije bilo gotovo nikoga, a dočekivala me tamnoputa žena. Dok je prilazila, rekla je nešto na vrlo lošem engleskom da ona i njezina djeca nemaju što jesti. Bilo je tu puno prosjaka, bio je to veliki grad, ogroman. Da nisam vidio razglednicu iz Sarajeva u njenoj ispruženoj ruci, možda bih prošao pored nje bez riječi. U Sarajevu sam proveo četiri godine života, pa naravno da nisam mogao ostati miran. .
- Pitao sam je odakle je na domaćem jeziku, ali nije razumjela. Ponovio sam to na engleskom, a ona je odgovorila “Sarajevo, Sarajevo, Srbi hrle”. Srbi koje smo tada imali (još je pokojni Milošević bio na vlasti) bili su crnji od vrana. U to vrijeme bilo je opasno reći da si negdje Srbin. Ako ništa drugo, posao sigurno ne bi dobio. Nasmiješila sam se i rekla na srpskom, pa ja sam Srpkinja, pa kako očekuješ da ti nešto dam.
Trgnula se, gotovo uplašena od mojih riječi, vjerojatno nije očekivala da ću joj se obratiti na našem jeziku, pa je onda počela negodovati, tipične “prosjake” kako nemaju što jesti, kako joj je sin bolestan i oni Ne papire, nema novca za liječenje, jer nisu imali ni za kruh… Imao sam dovoljno novca u džepu da kupim dvije kutije cigara, popijem kavu i kupim novine, kao i obično, jer kad sam otišao toliko sam stavio novac u moj džep.
Opet sam se nasmijao i rekao, nemam ti što dati, ponio sam samo cigare, ako želiš da te počastim kavom (pod pretpostavkom da ne kupujem novine). Logično, pristat će na sve što joj date. Bili smo vrlo blizu smoke shopa, tako da je ovo također bio kafić u kojem su se prodavale cigarete.
- Kupujem cigare i sjedimo vani u toplo lipanjsko jutro. Otvorio sam paketić i ponudio ga, ona ga je uzela i da zapalimo, i taman kad sam krenuo da pitam gdje živi u Sarajevu, pogledala me je u oči, ali pogled je bio, barem meni u tom pogledu. vrijeme Čini se da prodire u najskriveniji dio duše.
Rekla mi je (zaboravio sam napomenuti da je bila žena, starija od 50 godina): “Daj da ti proreknem sreću.” vjeruju u proricanje sudbine, poput Vjeruj u Djeda Mraza. nedostajati mi. Ali ajmo na kavu, imam obaveza, moram ići. “Ne, ne, ti si jako dobar čovjek, samo te gledam džabe.” Opet sam joj ljubazno rekao da ne vjerujem u takve gluposti.
Ali kad je sjela preko puta mene za one male ljetne vrtne stolove, nagnula se i zavrnula mi rukave košulje. Sjećam se da sam nosio limun žutu majicu. Noktima je raspetljala zapetljane vrhove i otkinula krajeve duge 3-4 cm. Držeći ga među dlanovima kao što se budist moli… Spreman sam za zabavu i smijeh. Samo želim da mi ispriča hrpu gluposti i usreći me. ali…
Kad je počela pričati, ledila mi se krv u žilama, i to je možda najblaže rečeno. Iako sam rođena i odrasla daleko od Sarajeva, jedna od prvih stvari koje mi je rekla bila su imena mojih roditelja, a onda je nastavila s pričom. Ne bilo što, nego kao da je u tom trenutku već hodala pola metra iza mene. No, malo više detalja.Čak i stvari za koje sam siguran da samo ja znam. Jer, u ratu se ljudima događaju strašne stvari, a oni to žele zadržati u tajnosti. Ne možete ni zamisliti kako sam se osjećao
. Priča je tako detaljna i točna, a opet potpuno točna. Gdje sam, što radim, što mi se događa. Skoro sam pao sa stolice nekoliko puta. Šokirano je malo reći kako sam se osjećao u to vrijeme. Ja, netko tko ne vjeruje u te stvari, upravo sam čuo priču o sebi od nepoznate osobe. To nije samo priča, to je priča koju čak ni ja ne mogu bolje ili detaljnije ispričati. Nakon što je prestala govoriti, prestala je.
- Rekao je: “To je to.” Imao sam osjećaj da me udara maljem po glavi. Osim toga, vrlo sam smiren i prilično kontroliram svoje emocije, bez obzira kakve one bile”Što će se dalje dogoditi”, upitao sam je.Pa znaš, tebi to ništa ne znači, jedna kava je previše, ne mogu sad objasniti zašto, ali ja sam išao u bar tog kafića Tabak, jer sam poznavao turskog vlasnika koji ga drži, posudila od njega 20 eura i obećala da ću mu odmah vratiti i samo otišla u stan po novac. Nema problema, čovjek mi je posudio 20 eura, ja sam vratio 100 eura, dao joj novac i rekao:
“Reci mi, nemam više, ovo sam posudio.”Tada počinje njezina priča o budućnosti. Ispričala mi je manje detalja što me čeka, ali mi je rekla puno. Prvo što mi je rekla je da ću se pomiriti s bivšom ženom i da ćemo se preseliti u treću daleku zemlju, a onda bih tim redom dao primjer što me čeka u sljedećih nekoliko mjeseci, za nekoliko godina , doslovno ostatak mog života…ta budućnost, po njezinim tadašnjim pričama, nije bila tako mračna i nije predvidjela da će mi se dogoditi nešto jako loše. Sve mi je to ispričala, a zatim je naglo ustala, brzo stavila novac sa stola u džep hlača i otišla bez pozdrava.
Tek nakon što je otišla shvatio sam da sam bio natopljen vodom, kao da me netko polio mlazom. Vlasnik tabaka mi je prišao s čašom vode i pitao me jesam li dobro. Ostao sam bez riječi, samo sam kimnuo i otpio par gutljaja vode, ovo je bila najveća ludnica koju sam doživio, iako se ne sjećam da sam se ikada ovako osjećao u životu, ne sjećam se. Ni sam ne znam kako sam došao do par stotina metara do stana, ne više od 500 metara. Sjećam se kako sam ležao na kauču u dnevnoj sobi svog stana, u hipersvjesnom stanju, dok su mi njezine riječi odjekivale u glavi, zbrkane zajedno, bez reda, u fragmentima.Nakon nekoliko sati “došao sam k sebi”, uzeo novac, dao ga Turcima i vratio se.
Od tada se svako jutro budim očekujući što mi je ciganka tog dana rekla, ali ništa od toga mi se nije dogodilo, a prošlo je više od deset godina. Zapravo, dogodilo se suprotno od onoga što mi je predvidjela.Nisam mogao razumjeti zašto me svaki detalj iz prošlosti snažno pogađao, a ipak se nijedno od njezinih predviđanja o budućnosti nije obistinilo, čak ni naznaka ili šansa da se bilo što od toga dogodi. I sama činjenica da to nisam mogla razumjeti bila mi je veliki teret. Nakon nekog vremena postalo mi je jasno da nije govorila baš ništa o budućnosti, ali ono što me još više zbunilo je to što mi je rekla mnogo detalja o prošlosti, od kojih sam većinu zaboravio, ili mislim da jesam već imaju. Znam samo jednog.
- Trajalo je nekoliko godina. Neka život ide svojim tijekom i neka ide svojim tijekom. Ponekad ovo, ponekad ono. Ništa se posebno nije promijenilo što se tiče mojih vjerskih uvjerenja. I dalje sam “vjernik” kao i prije, a sada sam uvjeren da će tako ispasti. Zašto, pročitat ćete do kraja priče, više iz „turističkih“ nego iz vjerskih razloga sam prije dvije godine otišla sama u ženski samostan. Ne, nije to bio nikakav odmor i u tom trenutku nisam znao zašto sam tamo. Sada znam zašto sam otišao, odnosno znam kada sam se vratio kroz vrata hrama.
Tog poslijepodneva ušao sam u dvorište hrama. Kao što sam prije naučila, samo sam prošla, prekrižila se na ulazu, poljubila vrata i ušla u crkvu. Novac sam stavio na ikonu u sredini crkve, desno gdje se prodaju svijeće. Na kutiji u kojoj se nalaze svijeće je ispisana cijena, a svijeće dolaze u različitim veličinama.
Od sredine sam uzeo po jedan za sebe, djecu i roditelje, a ostalo je skoro dvostruko više novca. Zatim je, kako su me naučili, kad je izašao iz crkve, izašao natraške kroz južna vrata, poljubio vrata i prekrižio se. Vani su bile upaljene svijeće i malo sam stajao, ispod hlada drveta našao sam drvenu klupu, na kojoj je bio stol od dasaka. Kad sam stigao, klupa je bila prazna. Sada je tamo sjedila časna sestra i gledala me. Iz poniznosti sam joj rekao: “Bog ti pomogao, mama.” “Bog te blagoslovio, sine, jesi li se istuširao, jesi li grijao?”. Sada je lipanj, ali osam godina nakon lipnja..”Nisam majka, u autu sam, pa sam došla vidjeti hram u kojem nikad nisam bila”.„Šta ako, sine, da, lijepo je ovdje, ali mi smo stariji i ima manje ljudi pa nismo uspjeli ići do kraja… Ali dođi odmoriti, dođi sjesti“.
- Časna sestra koja sjedi na klupi je vrlo stara. Primijetio sam to dok sam prilazio. Mora da je imala više od 85 godina. Iako ima toliko godina, smiješi se poput djeteta. Blago, čisto i toplo. Međutim, osjećao sam se nelagodno, iako sam išao prema njoj i klupi, bilo mi je lakše na ovom mjestu skrenuti lijevo prema vratima. Međutim, njen osmijeh i svijetloplave oči boje neba privukli su me prema klupi kao najjači magnet.“Sjedni i udahni, zašto si tako kratko ostao u crkvi?”, slegnula sam ramenima ne znajući što bih rekla.”Ali ako vas ponudimo nečim, što biste htjeli, rakiju, vino…?”
“Sok…ako imaš čašu vode, ili još bolje, ja ću voziti, znaš…”„Popijte piće u baru, imamo dosta dobrog vina, ostalo od pokojne opatice.” Kad je spomenula opaticu, prekrižila se na prsima i nešto mi šapnula.“Mi ne pijemo vino, pa kada dođu gosti, više ne lomimo vino, a ljudi u selu peku nam rakijod grožđa”.Kao da je izdala naredbu, nekoliko sekundi kasnije pojavila se još jedna časna sestra, držeći vrč vina i čašu. Kimnuo je u znak pozdrava, natočio otprilike dvije trećine vina u čašu i otišao.
“Uzmi, održavaj kondiciju. Kažu da je vino dobro za zdravlje. Jedna čaša na dan. Ja to ne mogu piti. Vidim da ga ni druge sestre ne piju. Biskup će sigurno popiti jednu ili dvije čaše kad dođe. nad.“Držao sam tu bocu vina, a inače sam ljubitelj vina, i zbog vina i zbog toga gdje sam ga pio, i bilo je to daleko najbolje što sam probao u životu. Osjećao sam se kao ovo vino. Vrlo, vrlo staro, ali i vrlo stručno napravljeno, zapravo, koliko ja znam, ne postoji posno vino koje se može usporediti.
„Pitam te, zašto ne odeš u crkvu da se pomoliš i onda brzo odeš?“ Slegnuo sam ramenima, ne znajući što da odgovorim. Ne znam ni sam zašto.”Pa mama, ne znam te molitve, ne znam kako… ne znam što da kažem, kako stvari stoje…” “Što se ima znati? Sine, Bog svakog razumije jezikom, bez obzira na to kako se moliš, da se moliš Bogu, ne moraš znati molitve iz knjige, razgovaraj s njim svojim riječima.”
- Ponovno sam slegnuo ramenima, pokušavajući reći da nisam znao za to.„Razgovarajte s Njim kao s bilo kim drugim, On je Stvoritelj i On razumije svakoga. Kada se osjećate teško ili mu želite nešto reći, razgovarajte normalno kao čovjek Reci mu”.Staričine blage oči preletele su preko mene, kao da me miluju. Osjetila sam kako me miluje, kao da mi ruke dodiruju kosu, lice…i tada se prvi put u životu u meni probudio takav osjećaj mira, spokoja i sreće.
“Što si ti po zanimanju?” upitala me starica.”Nekoć sam bio nešto, uglavnom vojnik, a sada… sada radim neke poslove koji nemaju veze s vojskom i tim stvarima.””Sinko, što tvoja duša pati, kakva muka””Nipošto”, pokušao sam se složiti, ali sam počeo nastaviti “Mama, ovo nije problem.” Riješiš jedan problem i pojavi se drugi, veći problem. Dakle sve… Ne znam što da radim i ponekad pomislim da bih jednostavno trebala ostaviti sve svoje brige umjesto da ih rješavam”.
“Ah, ne, ne, sine. Nije to tako. Predati se znači predati dušu zlu, a on nas želi pobijediti, predati mu se, vladati nama. Sve dok gledaš sunce, moraš se suočiti sa svim Nedaćama, prebroditi ih i moliti Boga za pomoć, ništa nije nemoguće”.Sada, dok ovo pišem i upoznajem ovu ženu, znam da je Božja volja da je pitam o najhitnijoj i najmučnijoj stvari kroz koju sam godinama prolazio.
Nisam znao kako da joj počnem pričati priču o cigankinji i cijelom događaju, ali sam osjećao da moram i da ću od nje dobiti odgovore. Zašto je nagađala, odnosno ispričala mi sve što mi se dogodilo do trenutka našeg susreta, ali ništa ili gotovo ništa. Ipak sam je pustio da sluša tu priču jer mi je bilo jako stalo da mi sve to ispriča.Počeo sam pričati, detaljnije nego itko od vas koji ovo sada čitate, i gledao sam je dok sam govorio. Kimnula je, povremeno se blago mršteći, i nastavila slušati. Kad sam došao do dijela priče u kojem sam ustao i zamolio vlasnicu Turkish Tobaccoa za zajam, ona mi je nježno rekla “stani”.
- Stao sam i iznenađeno je pogledao, osjećao sam se kao da sam napravio nešto krivo. No, uslijedila su veća iznenađenja od Ciganke.”Dao si joj taj novac i rekla ti je mnogo o budućnosti, a ti si pretpostavio da ti se ništa i ništa ili gotovo ništa nije dogodilo.”Ostao sam bez riječi. Kada mi je Ciganka pričala o prošlosti, moj šok je bio višestruko veći od šoka za stolom. Ne znam, nisam imao ogledalo, ali sigurno sam bio bijel kao zid.“Da, mama, nije ništa”, uspjela sam šapnuti.”Nakon što popijem ovu čašu, mogu popiti još jednu. Pogledaj ga, toliko ljudi ne može popiti ni čašu vina.”
Moje ruke više nemaju snage da se pomaknu. Nježno me pogledala i uzela bocu vina. Ruke su joj se lagano tresle. Napunite čašu. Odjednom sam osjetio veliku potrebu za cigaretom. Nesvjesno sam posegnuo u džep za cigarom i počeo je pušiti. Nisam u baru, pomislio sam. Kao da mi je pročitala misli.
“Zapali sine, nemoj pretjerivati, ako si ih naučio i ne možeš živjeti bez njih, svakako ih smanji, zapali kad ti se zapali.”Činilo se da glas više ne dolazi od starice. Moj je dojam bio da mi dolazi sa svih strana, sa zemlje, s neba. Izvadio sam paket i zapalio ga. “Otresi ga ležerno” kao da je znala da u tom trenutku pokušavam pobjeći s mjesta na kojem sam ga otresao. “Popij.” Uzeo sam čašu i otpio gutljaj. Šok je nestao, a vratile su se lakoća i gracioznost.”Dijete, razgovarao si s vragom.” “Kako…kako…razgovarati s vragom…?”
“Da, s njim. Naravno, Ciganka mu je dala samo tijelo i dušu, ali to je bio on”, rekla je starica prekriživši se. “Mnogi od njih predali su svoje duše i tijela vragu, pa je on preuzeo kontrolu nad njima do te mjere da nije mogao ni govoriti kroz njih. Morate to zapamtiti. Mnogi su ljudi njegovali njega.Pogotovo te gatare, gatare, ovi astrolozi (mislila je na pisce astrologije), puno njih… I onda samo varaju ljude, da, da… varaju, lažu. Sotona ih pokušava privući k sebi, dati im lažnu nadu, dati im sve i svašta kako bi oni koji slušaju te čarobnjake bili skloni ući u red zla. ”
- “Ali, mama, ona je sve pogodila umjesto mene, čak i stvari koje su se dogodile kojih se nisam sjećao.””Da, znao sam da si takav. Čak je znala, i bolje da ti kažem, Sotona zna više o tvojoj prošlosti od tebe. Ali znaš li što te spasilo? Naravno da ne znaš. Zapravo, ti Don Ne vjeruj u to, iako, kako mi je rekao, ti ne vjeruješ ni u Boga, ali dobro, moj dečko. Sine, može znati sve o prošlosti. On nas pokušava zavesti pod svoje jer, navijačice, ti si to znao, ispada da te je samo Bog spasio zlo kad si je opet sreo.
Starica uzdahne, pogleda u nebo, spusti ruku s krunicom na stol ispod stola i nastavi:”Da, znam da nisi imao pojma što te čeka. Ne ona. Ja sam nesvet. Znaš zašto. Jer On ne zna. Zapamti, nitko ne može znati naše osim Gospodina. Budućnost. Čak ni Sotona ne zna Ne znaju. Pa, ponekad pogode nešto, jer ni vlasnik njihove duše ne zna.Starica je na trenutak zašutjela, a ja nisam mogao a da ne upitam: “Mama, znači li to da sudbina ne postoji?”
“Ne, sine, to ne postoji. Gospodin sve uređuje i upravlja. Nitko se ne rađa i određeno je koliko će živjeti, a mnogi tako misle. Sve biva po volji Gospodnjoj, a On čini Ponekad nas iskušava, ali zapamtite, Sotona nas iskušava mnogo češće, pogotovo kada vidi da nam se vjera koleba i da nas Gospodin ne iskušava da bi nas kaznio, to nam je upozorenje da se vratimo na pravi put i da se pokaje ako zaluta.
Zapamtite ovo, dok ste živi ništa se ne događa slučajno, ni vi ni cvijet ispred nas (zapravo, iza nas raste prekrasna žuta ruža), već se sve događa po Božjoj volji. Nije slučajno što ste danas ovdje, i nije slučajno što mi sve ovo govorite. Ovo je sve Njegova volja. “Starica se prekrižila.I ja sam.
“Dijete moje, zapamti da nitko ne može znati tvoju budućnost osim Gospodina, jer ona je određena Njegovom Božanskom Voljom, pa sam te prekinuo usred priče, nemoj mi zamjeriti, jer ostalo sve znam .. “Većina vas je vjerojatno vidjela kako istok postaje crven u zoru, polako ali sigurno, svjetlost dominira tamom, postajući sve jača i jača. Nešto slično motalo se i mojom glavom. Sada su mi jasne stvari koje su me mučile godinama. Da, smeta me, čekam da se dogode stvari za koje mi je rečeno da će se dogoditi, a za neke od tih stvari spreman sam potpuno reagirati na njih, ali ne dogode se.
Sjedili smo još pola sata, neobavezno i potpuno opušteno čavrljajući, a onda je mama ustala, naklonila se i ispružila ruku na pozdrav, praveći se da je dužna. Uzeo sam starčevu ruku i poljubio je. Pomilovala me po glavi i šapnula: “Dijete moje, neka je Bog s tobom.”
Za razliku od mog razgovora s Cigankom, ovaj put sam bio ispunjen radošću i nekom nježnošću kakvu nikad prije nisam osjetio. Starica se uhvatila za ugao gostionice, a ja sam se okrenuo i krenuo prema hramu, prekrižio se i izašao na vrata hrama.Moj dojam je da se osjećam puno lakše. Ova nježna starica, časna sestra, skinula je veliki teret s mojih ramena.O priči u samostanu razmišljam već nekoliko dana. Pokušavam zapamtiti svaku riječ.
Nekoliko mjeseci kasnije otišao sam u samostan ponovno vidjeti staricu, koja je umrla dva dana prije mog povratka. Zapalio sam svijeću na njenom grobu i zaplakao. Dugo sam plakala.Ušao sam u crkvu. Molim se onako kako me naučila pokojna časna sestra. Govorite i molite se Gospodinu njegovim vlastitim riječima. Ostao sam dugo. Sunce je zašlo za planine koje okružuju samostan…To sam doživio i preživio. Nadam se da ću barem odvratiti svakoga tko ovo čita od traženja gatara, vračeva i “astrologije”. Ako samo jedan od vas odustane od traženja pomoći od vrača, moj će cilj biti ispunjen.
