Kada je zadesila tragedija u kojoj su moj brat i njegova supruga poginuli u saobraćajnoj nesreći, njihova djeca su bila vrlo mala. Njihov sin je imao samo tri godine, dok je kćerkica imala nepunih godinu dana. U to vrijeme, ja sam imao osmomjesečnu kćerku, a moja supruga je bila trudna s našim drugim djetetom, sinom. Naša porodična situacija bila je već izazovna, ali sudbina je pred nas stavila još jedan veliki teret.
- Nakon nesreće, porodica je sazvala sastanak kako bi se odlučilo šta će biti s djecom mog brata. Prisustvovali su snahina braća i sestre, kao i naš brat i sestra. Svi su bili tamo, njih ukupno šestoro odraslih rođaka, ali niko nije iskazao želju da preuzme brigu o toj djeci. Naprotiv, jedna od snahinih sestara je bez mnogo razmišljanja rekla kako bi bilo najbolje da djeca budu smještena u dom za nezbrinutu djecu, a ostali su na to samo klimnuli glavom. Niko se nije usprotivio, niko nije rekao “ja ću”.
Cijeli sastanak sam uglavnom ćutao. Posmatrao sam ih, slušao šta pričaju i kako olako odlučuju sudbinu dvoje nevine djece koja su upravo izgubila roditelje. U meni se sve kuvalo, ali nisam htio da donosim ishitrene odluke. Kad sam konačno ustao, uhvatio sam bratanca za ruku i rekao mu: “Dođi. Ja ću da brinem o tebi. Kako bude mojoj djeci, tako će biti i vama.” Tada sam se okrenuo supruzi i rekao: “Uzmi tu malu i idi kući.”
Od tog trenutka, oni su postali naša djeca. Nikakve pravne procedure tada nisu bile važne. Vodila nas je ljubav, odgovornost i čista ljudskost. U kući gdje je već bilo jedno malo dijete i gdje se očekivalo drugo, sada su bila četvoro. Nije bilo lako, ali nije bilo ni dileme. Niko me nije morao ubjeđivati niti sam očekivao zahvalnost.
Iako su se zaklinjali na ljubav i podršku u danima žalosti, niko od njih se kasnije nije sjetio da djeci nešto pruži. Ni poklon, ni pomoć, ni riječ podrške. Jedini put kada su ponovo pokazali interesovanje za tu djecu bilo je kad su ta djeca odrasla i odlučila da preuzmu nasljedstvo koje im je pripadalo od njihove majke. Tada su se mnogi naljutili, ponašajući se kao da su nešto izgubili, iako nikada ništa nisu dali.
- Ja se nisam miješao. Djeca su bila odrasla i imala pravo da odluče sama. Njihovo pravo niko nije mogao osporiti, a ja nisam želio da im govorim šta da rade. Znao sam da su donijeli pravednu odluku.
Mnogi su me pitali kako sam uspio da preuzmem toliki teret, kako sam sve to iznio. Ali za mene to nije bio teret, već dužnost. Moj brat je bio moj brat. Njegova djeca su bila krv moje krvi. Nisam mogao da ih gledam kako odrastaju bez ljubavi, topline doma, podrške i sigurnosti. Kako sam mogao da ih dam u dom, dok sam imao kuću i srce za njih?
Danas, kad pogledam unazad, sve je imalo smisla. Sva djeca su uspjela u životu. Imaju svoje porodice, posao, obrazovanje, i ono što je najvažnije – imaju karakter i poštovanje. Ne dijelim ih na “moju” i “bratovu” djecu. Sva su moja djeca i sve ih volim jednako.
Ponoseći se njima, ne osjećam gorčinu. Osjećam samo zahvalnost Bogu što mi je dao snagu da donesem pravu odluku kad je bilo najteže. I dok su se drugi sklanjali i tražili izgovore, ja sam jednostavno pružio ruke. To je ono što čovjeka čini čovjekom.