154
Ljubavne knjige

Kad srce preskoči

Povremeno, kad se probudim, kao danas, osjećam se okrepljena snom. Ne mogu točno opisati, ali zaostane osjećaj nekog dobrog osjećaja. Kako da kažem? Otvorim oči i točno znam tko sam. Ali, isto tako točno znam tko bih mogla biti.
Imam dobar karakter i loše tijelo. Ali zaklinjem se na sve što mi je sveto – na moju četkicu za lice Shiseido, na moju baku Amelie Tschuppik i na moj dvostruki CD Whitney Houston – promijenit ću se. Da, promijenit ću se. Nije potrebno pomiriti se s dobrim karakterom niti s predebelim stegnima. Sve je to samo pitanje discipline.
Vani se rađa dan. Volim se ljeti buditi zajedno s novim danom. To je vrijeme kad snovi najbolje uspijevaju. Par ptica počinje s razgovorom, komoda ispred kreveta polako dobiva svoj oblik, posteljina polako dobiva svoje boje. Roza i svjetlosivo, cvjetovi na obodu.
U tih nekoliko minuta između noći i dana imam povremeno osjećaj kako iznova mogu birati. Mogla bih se nečujno dići, nečujno napustiti svoj život i nečujno ući u nečiji tuđi. Postoje još samo dvije situacije u kojima se osjećam slično bestežinski.
Spremna početi nešto skroz novo. Prva, kada Audrey Hepburn u filmu “Doručak kod Tiffanyja” sjedi na klupi i pjeva “Moon River”: There’s such a lot of world to see, moji snovi postaju stvarnost. Vitka, usred New Yorka sjedim na prozoru s gitarom u ruci, ne mareći za žalbe susjeda koji viču: “Miss Golightly!”.
Voljeti mačku i pogrešnog muškarca i pjevati. Da, to.
Druga: vožnja autom. Na potpuno ravnoj cesti. Sama. Kao Thelma i Louise. Ali bez Louise. Ja sam jako dobra vozačica. Po tome različita od većine žena. S time, nažalost, svaka različitost završava. Često se ispričavam, a pritom nisam sigurna da sam baš ja kriva. Često rogoborim na svoju frizuru, na svoje lomljive nokte i količine masnih naslaga na svom tijelu. Pitam deset ljudi za mišljenje prije formiranja vlastitog i smatram dobrim svako jutro u kojem težim tristo grama manje nego prošle večeri. Ali, sestre, vi koje s petnaest kilometara na sat pužete prema svakom raskrižju i grčevito stišćete volan kao upucani kauboj svoj kolt i koje na cesti pola sata vozite iza traktora, jer vas je strah pretjecati, znajte: JA DOBRO VOZIM AUTO. I ne samo to: znam se i dobro parkirati.
Voziti auto je sloboda. Svaki čas mogu skrenuti. Kada vidim putokaz na kojem piše “Quakenbrück”, mogu odlučiti kako ću u Quakenbrücku naći svoju sreću. I onda uključim žmigavac, skrenem i započnem novi život. To je tako jednostavno. U mojim snovima.
Subotnje je jutro. Prošlo je pola šest. Zovem se Amelie Lutka Sturm, sutra ću navršiti trideset i dvije godine i neću više biti ona stara – to je jedino što u ovom trenutku mogu sa sigurnošću reći o sebi. Jer, promijenit ću svoj život prije nego što ova prokleta komoda poprimi oblik i moja posteljina boje. Ništa neće biti kao prije. Počistit ću svoj život i odbaciti svoje navike. Lakog srca oprostit ću se od svega – osim od svog frizera Burgija, moje najdraže prijateljice Ibo, mog psa Marplea i mog spreja za noge Sixtuhwohl. Žena u mojim godina mora znati što će ponijeti sa sobom na put u novi život i što će ostaviti iza sebe. Jednu stvar sigurno više neću trebati…


Ostatak sadržaja samo za članove.
Uloguj se Pridruži se
Ocjena čitalaca
[Ukupno: 0 Average: 0]