Povremeno, kad se probudim, kao danas, osjećam se okrepljena snom. Ne mogu točno opisati, ali zaostane osjećaj nekog dobrog osjećaja. Kako da kažem? Otvorim oči i točno znam tko sam. Ali, isto tako točno znam tko bih mogla biti.
Imam dobar karakter i loše tijelo. Ali zaklinjem se na sve što mi je sveto – na moju četkicu za lice Shiseido, na moju baku Amelie Tschuppik i na moj dvostruki CD Whitney Houston – promijenit ću se. Da, promijenit ću se. Nije potrebno pomiriti se s dobrim karakterom niti s predebelim stegnima. Sve je to samo pitanje discipline.
Vani se rađa dan. Volim se ljeti buditi zajedno s novim danom. To je vrijeme kad snovi najbolje uspijevaju. Par ptica počinje s razgovorom, komoda ispred kreveta polako dobiva svoj oblik, posteljina polako dobiva svoje boje. Roza i svjetlosivo, cvjetovi na obodu.
U tih nekoliko minuta između noći i dana imam povremeno osjećaj kako iznova mogu birati. Mogla bih se nečujno dići, nečujno napustiti svoj život i nečujno ući u nečiji tuđi. Postoje još samo dvije situacije u kojima se osjećam slično bestežinski.
Spremna početi nešto skroz novo. Prva, kada Audrey Hepburn u filmu “Doručak kod Tiffanyja” sjedi na klupi i pjeva “Moon River”: There’s such a lot of world to see, moji snovi postaju stvarnost. Vitka, usred New Yorka sjedim na prozoru s gitarom u ruci, ne mareći za žalbe susjeda koji viču: “Miss Golightly!”.
Voljeti mačku i pogrešnog muškarca i pjevati. Da, to.
Druga: vožnja autom. Na potpuno ravnoj cesti. Sama. Kao Thelma i Louise. Ali bez Louise. Ja sam jako dobra vozačica. Po tome različita od većine žena. S time, nažalost, svaka različitost završava. Često se ispričavam, a pritom nisam sigurna da sam baš ja kriva. Često rogoborim na svoju frizuru, na svoje lomljive nokte i količine masnih naslaga na svom tijelu. Pitam deset ljudi za mišljenje prije formiranja vlastitog i smatram dobrim svako jutro u kojem težim tristo grama manje nego prošle večeri. Ali, sestre, vi koje s petnaest kilometara na sat pužete prema svakom raskrižju i grčevito stišćete volan kao upucani kauboj svoj kolt i koje na cesti pola sata vozite iza traktora, jer vas je strah pretjecati, znajte: JA DOBRO VOZIM AUTO. I ne samo to: znam se i dobro parkirati.
Voziti auto je sloboda. Svaki čas mogu skrenuti. Kada vidim putokaz na kojem piše “Quakenbrück”, mogu odlučiti kako ću u Quakenbrücku naći svoju sreću. I onda uključim žmigavac, skrenem i započnem novi život. To je tako jednostavno. U mojim snovima.
Subotnje je jutro. Prošlo je pola šest. Zovem se Amelie Lutka Sturm, sutra ću navršiti trideset i dvije godine i neću više biti ona stara – to je jedino što u ovom trenutku mogu sa sigurnošću reći o sebi. Jer, promijenit ću svoj život prije nego što ova prokleta komoda poprimi oblik i moja posteljina boje. Ništa neće biti kao prije. Počistit ću svoj život i odbaciti svoje navike. Lakog srca oprostit ću se od svega – osim od svog frizera Burgija, moje najdraže prijateljice Ibo, mog psa Marplea i mog spreja za noge Sixtuhwohl. Žena u mojim godina mora znati što će ponijeti sa sobom na put u novi život i što će ostaviti iza sebe. Jednu stvar sigurno više neću trebati…
