Razvodi su danas postali svakodnevnica i, to naravno jeste bolje, ali ono što slijedi nakon razvoda može biti zeznuto. Kao u današnjoj priči, ne snađu se svi odmah kada uslijedi razvod.
Ova se priča odnosi na dvije osobe koje su bile u braku 20 godina. Činilo se kao da su u braku cijelu vječnost, gotovo neprimjetno. Dubravka i Jovo imali su dosljedno partnerstvo u kojem nije bilo značajnih problema, sporova ili rasprava koje bi ih inače razdvajale. Kada je objavljena konačna brojka, sve je izgledalo tipično. Nitko se nije istaknuo drugačijim razgovorima ili drugim putovima. Međutim, događaji koji su se dogodili unutar zidova njihovog zajedničkog prebivališta bili su pripovijest za sebe.
Dubravkina odluka da nakon razvoda ostane u domu svoje obitelji nije bila utemeljena na želji, već na nuždi. Iako je kuća uknjižena na Jovo vlasništvo, ona se u njoj uselila, odgojila djecu i pokrenula posao. Odlazak bi bio znak napuštanja svega: doma, sigurnosti, identiteta. No, samo nekoliko tjedana nakon što su se razišli, Jovo ih je upoznao s drugom ženom, Tanjom, koja je bila znatno mlađa od Jove i nije se prethodno najavljivala.
Držala je stvari u rukama, kao da je već pripadala kolektivu. To je bio događaj koji je promijenio tijek. Do tada su Jovo i Dubravka uspijevali održavati i dalje značajnu distancu. No, Tanjin dolazak u svijet za koji je Dubravka vjerovala da je označio početak njezina života, sada je to još očitije. Bila je mirna, ali je rekla ovo: “Ako vjerujete da ćete ovu rezidenciju učiniti rajem za vas oboje, razmislite ponovno.” Ti si neovisna žena. Možete otići kad god želite.” Tada je stres postao neuobičajen, svađe su se mogle čuti i izvan kuće.
Tanja je iskoristila svoje tanjure, zavladala je stalnom prisutnošću svoju praonicu i smjestila u Dubravkinu, prvi odgovor je bio: “Molim vas da ne ulazite u moj posjed. Nismo povezani jedno s drugim ni na koji način.” Međutim, malo je ljudi znalo pravi uzrok Tanjine posjete. Ona nije tražila samo ljubav ili stabilnost, tražila je spas. Imala je rak na limfnim čvorovima, bila je iscrpljena, bez sredstava, bez pomoći. Kad je Jovo saznao za njezin status, osjetio je obvezu pomoći joj.
- U tom trenutku nedostajala mu je ljubavna strast, ali ju je trebao ispuniti. Unatoč teškoćama, Dubravka je se nije odrekla.Unatoč tome što je gotovo napustila Jovu, i dalje je gajila naklonost prema njemu. Počela je kuhati za Tanju, a potom je išla za njom na terapiju. Njihova se veza nikada nije razvila do intimne razine, ali su ipak mogle živjeti u harmoniji – dvije žene koje su bile povezane s istim muškarcem, koje su bile prisiljene dijeliti svakodnevni život bez razmjene osjećaja.
Dvije godine nakon toga Tanja je preminula. Jovo je prvo priznao da je pogriješio. Ne zbog razvoda, ne zbog svojih životnih izbora, nego zato što mu je nedostajalo znanja potrebnog da bude dobar partner, odnosno da nekome bude prisutan kad mu je to najpotrebnije. Bio je čovjek koji je pao pred drugima i samim sobom.Dubravka je ostala pri svome. Ne zato što je došlo do oprosta, nego zato što više nije bilo neprijateljstva.
Živjeli su pod istim krovom, potpuno povučeno, bez jezika, ali s rudimentarnim stupnjem razumijevanja. Stanovnici grada počeli su izbjegavati govoriti o njima. Oni koji su imali saznanja o cijeloj priči nisu mogli ništa više dodati. Povremeno bi se Jovo i Dubravka morali boriti za kontrolu nad dvorištem, uvijek bi morali smisliti rješenje, bez obzira na situaciju. Ta je tišina bila izolirana od hladnoće i predstavljala je najpotpuniji oblik komunikacije. Kada riječi ne mogu funkcionirati, a emocije ne mogu opstati, ostaje tišina. Prisjeća se, govori i shvaća. Povremeno je to dovoljno.