U današnjem članku želim da s vama podijelim jedno posebno razmišljanje, kao što to često radim dok pišem svoj blog. Ponekad me priče iz tradicije inspirišu da zastanem, udahnem i prisjetim se svega što našu kulturu čini tako bogatom.
Sutra vernici Srpske pravoslavne crkve obilježavaju dan posvećen Svetom Jovanu Zlatoustom, jednom od najpoštovanijih duhovnika, poznatom po svom izuzetnom daru govora i dubokom razumijevanju Svetog pisma.
Njegovo ime nije slučajno – epitet Zlatousti dobio je upravo zbog svoje sposobnosti da riječima dopre do ljudskih srca, ali i zbog svoje hrabrosti da uvijek kaže istinu onako kako je vidi. Prema predanju, mnogi su ga smatrali jednim od najmudrijih propovednika hrišćanske istorije.
U narodu postoji staro vjerovanje vezano za ovaj dan. Smatralo se da se 26. novembra ne koriste igle, niti se smije šiti, plesti ili prekinuti bilo kakva nit od konca ili vune. Naši preci su vjerovali da bi onaj ko na ovaj dan prekine nit simbolično mogao prekinuti i vlastiti životni tok. Danas se na takve običaje uglavnom gleda kao na dio tradicije, ali oni i dalje podsjećaju koliko je prošlost bila prožeta dubokim poštovanjem prema duhovnim simbolima.
- Postoji još jedna lijepa praksa vezana za ovaj praznik. Pošten svijet je vjerovao da se baš na ovaj dan “valja uzeti knjiga”. Smatralo se da bi trebalo pročitati makar nekoliko redova iz neke drage knjige, kako bi se duša smirila i kako bi se prizvao blagoslov Svetog Jovana Zlatoustog. Pošto je i sam svetitelj bio vrstan tumač Svetog pisma, ovaj običaj nosi simboliku duhovnog uzdizanja i ličnog prosvetljenja.
Sam Jovan Zlatousti rođen je 354. godine u Antiohiji, jednom od najznačajnijih centara tadašnjeg svijeta. Odmalena je bio izložen grčkoj filozofskoj misli, ali ga je, kako kaže predanje, upravo to intelektualno iskustvo navelo da odbaci tadašnje mnogoboštvo i potpuno prihvati hrišćansku vjeru. Smatrao je da je ona jedina istinska i potpuna istina. Nakon smrti roditelja, povukao se u monaštvo i započeo svoje duhovno usavršavanje. Tada je napisao i svoje poznato djelo „O sveštenstvu“, koje se smatra jednim od temelja hrišćanske teologije.
Prema predanju, Sveti apostoli Jovan i Petar ukazali su mu se i najavili mu veliku misiju, ali i teška stradanja. Kada je trebalo da bude zaređen za sveštenika, kaže se da se anđeo javio i njemu i patrijarhu Flavijanu, što se tumačilo kao znak božanske milosti. Tokom rukopoloženja svjedoci su vidjeli bijelog goluba iznad njegove glave, simbol Svetog duha, što je dodatno učvrstilo vjeru naroda u njegovu svetost.
Kao propovednik postao je izuzetno cijenjen zbog svoje mudrosti, asketskog života i snage riječi. Upravo zato car Arkadije odlučio je da ga imenuje za patrijarha Carigrada, jednog od najuticajnijih mjesta u tadašnjem hrišćanskom svijetu. Na toj dužnosti pokazao je nevjerovatnu posvećenost i energiju. Stvorio je posebnu verziju svete liturgije, koju i danas koristi veliki dio pravoslavnog svijeta. Bio je neumorni branilac vjere, suprotstavljajući se jereticima i onima koji su pokušavali da mijenjaju učenja Crkve. Njegova tumačenja Svetog pisma ostala su zabilježena u mnogim vrijednim knjigama.
- Međutim, njegova iskrenost i hrabrost da kritikuje moćne doveli su ga u sukob s caricom Evdoksijom, zbog čega je dva puta poslat u izgnanstvo. Uprkos naporima i slabom zdravlju, ostao je dosledan svojim uvjerenjima i duhovnom pozivu. Proveo je tri godine u teškim uslovima, ali do posljednjeg trenutka nije odustajao od svoje misije i želje da širi hrišćanska učenja.
Umro je na Krstovdan, 14. septembra 407. godine, u mjestu Komanu u Jermeniji. Pred samu smrt, prema predanju, opet su mu se ukazali apostoli i Sveti mučenik Vasilisk, a njegove posljednje riječi bile su: „Slava Bogu za sve!“. Upravo te riječi često se navode kao simbol njegove smirenosti i vjere čak i u najtežim trenucima.
Njegove svete mošti kasnije su podijeljene – glava se danas čuva u Uspenskom hramu u Moskvi, dok se tijelo nalazi u Vatikanu. Pored 26. novembra, vjernici obilježavaju i 27. januar, dan kada su njegove mošti 438. godine prenete iz Komana u Carigrad