Sve je više uznemirujućih izvješća o starijim roditeljima koje djeca zanemaruju. Jednu takvu prezentaciju prenosimo u cijelosti:Nedavno sam na ulazu srela susjedinu kćer. Iako je u tridesetima i živi s obitelji na suprotnom kraju grada, i dalje svaki dan nakon posla posjećuje majku. Konkretno, moja susjeda, koja ima šezdeset osam godina i dvije je godine mlađa od mene, bori se s viškom kilograma, što dovodi do problema poput nedostatka zraka, ali i komplikacija vezanih uz srce i koštano-mišićni sustav. Obično napušta svoj dom samo u rijetkim prilikama kada je njezina kći Olga prati na liječnički pregled.
Ljubazno sam se raspitao za Olginu majku. Izrazila je svoje frustracije, navodeći da se Natalijino stanje pogoršava; sve više ostaje u krevetu, a odgovornost za brigu o njoj postaje veliki izazov. Postavilo se logično pitanje: zašto ne razmisliti o tome da unajmi medicinsku sestru za svoju majku umjesto da putuje na drugu stranu grada kako bi napunila hladnjak dodatnim namirnicama, a zanemaruje pomoć u osnovnim zadacima kao što su pranje, dotjerivanje i presvlačenje? Olga me smatrala kao da sam sugerirao nešto krajnje nepoštivno.
- “Ona je moja majka!” – uzviknula je, a po izrazu lica vidjelo se da ju je moje pitanje duboko pogodilo. “Kako mogu vjerovati strancu da će se brinuti za nju?”U skladu s tim, svaki dan nakon završetka radnog vremena, ona žuri svojoj majci, zaustavljajući se u trgovini usput. Vikendom nastoji izvesti Nataliju u šetnju i osobno brine o održavanju kućanstva u redu, a istovremeno nadzire njezinu prehranu — iako s ograničenim uspjehom, jer bi inače moja susjeda vjerojatno dobila mnogo kilograma oko bokova. Ostavljajući po strani zabrinutost za Natalijino zdravlje, koje mi ne bi trebalo predstavljati značajan izvor brige jer joj ne namećem zdjelice salate i nekoliko pilića na žaru, nameće se još jedno, osobnije pitanje.
Natalija je u stanju bolesti i nemoći, a kćerka je uvijek uz nju. No, jasno je da njezinoj majci treba pozornost psihoterapeuta i nutricionista, a ne terapeuta ili kardiologa. Naprotiv, izvrsnog sam zdravlja, aktivan i sa sedamdeset godina nastavljam raditi i održavati tjelesnu kondiciju; međutim, mene uopće ne zanima moj sin.U dobi od dvadeset i pet godina dočekao sam na svijet svoju kćer Sashu. Tijekom tog vremena uživao sam u sretnom braku, utjelovljujući osjećaj lakoće poput leptira, dok sam se brinuo za svoju obitelj i poboljšavao naš dom.
Obitelj mi je oduvijek bila glavni prioritet i bio sam spreman poduzeti sve što je potrebno kako bih osigurao da naš dom bude ne samo uredan i privlačan, već i udoban za sve njegove stanovnike. Moj suprug i ja održavali smo skladan odnos, a Sasha je odrastao u okruženju ispunjenom nepokolebljivom srećom i privrženošću. Činilo mi se da je naše jedinstvo neoštećeno i da teškoće ne stvaramo sami drugima.
- Bilo je trenutaka kada je bilo mudro šutjeti, trenutaka kada je izbjegavanje sukoba bilo preporučljivo, au nekim stvarima bilo je najbolje prešutjeti svoje mišljenje.U dobi od četrdeset pet godina ostala sam udovica; Ubrzo nakon suprugove smrti, Saša se preselio k svojoj supruzi.U dobi od dvadeset godina moj sin mi se ukazivao kao tek dijete i bilo mi ga je teško zamisliti kao pravog obiteljskog čovjeka, glavu obitelji ili oca djece. Ipak, nikada nisam vidio nijednu od ovih uloga.
Šest mjeseci nakon što se moj sin preselio živjeti sa svojom djevojkom, dobio je ponudu za posao u Moskvi.Moja obitelj i ja živjeli smo u Novosibirsku, gdje i danas živim, dok su se moj sin i njegova zaručnica preselili u glavni grad. Otkako su se preselili, samo sam nekoliko puta posjetio njihov dom. Iako sam imao priliku vidjeti svoje unuke, prošlo je skoro desetljeće od mog posljednjeg posjeta Sashinom domu.
Bilo je rijetkih i polovičnih pokušaja kontaktiranja tijekom praznika, a moji su pozivi odmah odbijeni. Treba se zapitati, u ovom bjesomučnom ritmu, kamo smo mi, stanovnici prijestolnice, zapravo krenuli u vašem Sibiru? Što je to izmicalo našoj percepciji tamo? Nisam ih pratio, jer nisu pokazivali želju da se sastanu sa mnom.