Danas vam donosimo priču o jednoj mladoj djevojci koja je ostala u drugom stanju i koju su roditelji izbacili iz kuće a ona se godinama kasnije vratila i svi su ostali u čudu.
Sa samo 14 godina, Emily je zauzela trijem svoje obiteljske rezidencije u predgrađu Ohija, svoju torbu pod nogama i telefon koji je imao 12% baterije. Vjetar je donio oštrinu ranog studenog, ali nije je šokirala hladnoća, nego nedostatak zvuka iza zatvorenih vrata. Kuća, koju je do jučer smatrala svojim domom, sada se činila poput stranog, hladnog svijeta, bez pristupačne udobnosti. Dva sata prije, njezina je majka sjedila u kuhinji, bez boje i pokreta, držeći test za trudnoću koji je Emily bacila, dvaput umotan u maramicu.
- Lagala si mi, objasnila je njezina majka, ravnim i nepoznatim glasom, kao da su svi Emilyni postupci u tom trenutku bili desapareceu u tihoj, ali snažnoj izjavi. Cijelo vrijeme. Koliko daleko?” Emily je trebalo malo vremena da odgovori. Još uvijek se nosila s time na individualnoj razini. Nije čak ni rekla Carteru, dječaku kojeg je potajno viđala četiri mjeseca. Pokušala je to prikriti, ali sada je postojala samo prava istina, gruba i nepopustljiva. Osam tjedana, rekla je šapatom. Njezina je majka gledala u test nekoliko trenutaka dulje nego inače, kao da budućnost cijele obitelji ovisi o malom komadiću plastike. Nakon toga je temu uputila svom očuhu, Billu, koji je bio prisutan u sredini. Bio je čovjek koji će uvijek biti prisutan, ali nikada neće sasvim dostići svoj puni potencijal. Isprva nije ništa rekao, već je prekrižio ruke.
Nakon uzdaha, napokon je progovorio. Nećete ga držati, rekao je, s apsolutnim autoritetom. Emilyne su se oči uznemireno podigle. “Što?” Čula si me, odgovorila je njezina majka sada smrznutim glasom. “A ako vjeruješ da ćeš ostati u ovoj rezidenciji dok čistiš reputaciju ove obitelji kroz prljavštinu? Bill je rekao: “Ima 14 godina”, završio je s uzdahom. “On traži posljedice, Karen.” “Nisam…” započela je Empress, ali rečenica je brzo umrla. Shvatila je da nije važno što govori. Nije bilo okretanja. Do zalaska sunca bila je na trijemu. Nije bilo vike. Bez isprika. Samo ta jedna torba, zapečaćena i ispunjena svim njezinim dodacima, uključujući dva para traperica, 3 majice, knjigu iz matematike i gotovo praznu bočicu prenatalnih vitamina koje je pokupila iz lokalnog ureda.
To je bilo sve što bi sada imala. Jedino mjesto koje bi razmotrila je rezidencija njezine prijateljice Jasmine. Napisala je tekst, a zatim nazvala. Nitko se nije javio. Bila je to večer škole. Želudac joj se okrenuo. Ne samo zbog mučnine koja je postajala njezin čest pratilac, već i zbog same količine onoga što se sada dogodilo: beskućništva. Čvršće je uhvatila ruke i pogledala prema susjedstvu. Bilo je tiho, svaka rezidencija kutija toplog žutog svjetla i normalnosti. Nakon nje, svjetlo na trijemu se prigušilo. Njezina bi ga majka uvijek aktivirala na tajmeru. To je bio kraj. Odbila se vratiti.
Noć je odmicala, a ona je i dalje hodala ne primjećujući svaki korak. Grad je izgledao kao tipičan grad: miran, nepromijenjen. Sve je bilo isto, ali ona nije. Emily se više nije činila istom djevojkom. I ona je to razumjela. Svaki trenutak smatrala je novim teretom, ali nije stala. Noću nije uspjela doći do skloništa. Gradsko sklonište za mlade nalazilo se 5 milja dalje. Jednom je čula za to na plakatu u svojoj školi. Sigurno mjesto za mlade. Nema upita. Bez zaključaka.” To joj je ostalo u glavi. Kad je žena kratke sijede kose ušla u sobu, prvo je pogledala Emily, a zatim progovorila bez riječi. Sama je zatvorila vrata. “Ime?” “Emily. Ja… nemam kamo otići. Unutrašnjost je bila toplija nego što je očekivala. Nije bilo ugodno, ali je bilo spokojno.
Žena, Donna, dala joj je deku, šipku za granolu i čašu vode. Bez previše briga, bez straha. Emily je neko vrijeme konzumirala hranu, želudac joj nije znao što učiniti, ali je barem bila sigurna. Te je večeri spavala u krevetu na kat u sobi s još dvije mlade žene: Mayom, koja je imala 16 godina i pokušavala je dobiti GED, i Sky, koja je malo govorila. Nisu uspjeli postaviti pitanja. Shvatili su svoj put. Sljedećeg jutra Donna ju je odvela u mali ured. “Ovdje si sigurna, Emily. Imat ćeš socijalnog radnika. Zdravstvenu skrb. Pomoć u školi. Reći ćemo tvojim roditeljima samo ako si u neposrednoj opasnosti.” Emily se složila. “I… razumijem da očekuješ”, nježno je rekla Donna. “A mi ćemo vam pomoći u tome.” Bio je to prvi put da je Emily osjetila kako joj se mala količina zraka vraća u pluća.
Bilo je to razdoblje nade, ali malog opsega. Vjerovala je da, unatoč stupnju ozljede, postoji način da se preživi. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana, Emily je stekla znanje o tome što znači biti samodostatan. Upoznala je Angelu, svoju socijalnu radnicu, koja joj je pomogla da dobije prenatalne termine, dogovorila terapiju i upisala je u obližnju alternativnu srednju školu gdje trudne tinejdžerice mogle nastaviti školovanje. Emily se posvetila učenju. Nije htjela biti jednostavno “djevojka koja je ostala trudna sa 14 godina.” Željela je biti više. Za sebe. Plus, dijete raste u njoj. Oko Božića Carter joj je napokon pisao. Čuo sam da si odsutan. Je li to činjenica Zurila je u televiziju.
Nakon toga je izbrisala poruku. On je razumio. Nije se uspio careenenen o suficiente pojaviti. U ožujku je njezin trudnički trbuščić počeo poprimati oblik. U školu je išla u trapericama koje je donirala Garderoba skloništa, a pročitala je i sve knjige o roditeljstvu koje je knjižnica imala. Nekih noći, teror bi se vratio. Kakva bi majka bila sa 14 godina Ipak, bilo je slučajeva, poput otkucaja srca tijekom dijagnoze ili stavljanja Skyine ruke na trbuh, koji su joj izazvali osmijeh. To su bile prilike kojih se sjećala. U svibnju je razgovarala s razredom svoje alternativne škole o završnom projektu u vezi s reproduktivnom statistikom adolescenata u Ohiju. Glas joj je bio spokojan. Stvarni događaji bili su brutalni. Nije izgledala kao djevojka koja je mnogo patila.
Činilo se da je mlada žena koja gradi nešto novo. Kada je beba rođena u srpnju, njezinu kćer su nazvali Hope. Osim ljudi koji su željeli brinuti o njoj, Emily je tijekom poroda bila okružena i svojom rodbinom: Donnom, Angelom, Mayom i Skyom. Njezina nova obitelj. Imala je još 14 godina. Još uvijek u strahu. Međutim, više nije bila sama. Dok je ubacivala Hope u bolničku sobu, na ljetno sunce kroz prozor, Emily je rekla: “Počinjemo ovdje.” I to je bio početak njezine nove pripovijesti.